Gorimo od euforije, ponosa, hormona sreće, optimizma i snage. Dakako, to je predivno. Hrvatskoj je taj nalet dobrih vibracija trebao kao što dehidriranome treba voda. Međutim, postoji opasnost da građani RH u tom uspjehu i optimizmu pronađu razlog za nastavak dosadašnjih praksi, kao znak da je ipak sve dobro i da nije toliko loše te se ne trebaju mijenjati, makar su reprezentativci postigli uspjeh metodama koje u Hrvatskoj nisu pretjerano zaživjele, a to su mukotrpan rad, otvorenost, konkurencija, hrabrost, natjecanje s najboljima i optimizam.

Vatreni su nam ucrtali kartu do uspjeha, a uvijek postoji mogućnost da ju krivo pročitamo i završimo na sasvim krivom mjestu ili se jednostavno vrtimo u krug. Optimizam je jaka sila koja može promijeniti tok povijesti, ali ne mora nužno mijenjati stvari nabolje ako se shvati kao apsolutno zadovoljstvo trenutnim stanjem. On mora biti sila koja će gurati naprijed jer ako se koristi na način da održava trenutni status quo, posebno truli status quo kao u Hrvatskoj, može biti jako negativan.

U procesu ispravnog čitanja puta k uspjehu koji su nam ucrtali Vatreni velik utjecaj će imati mediji i zbog toga valja upozoravati na kriva skretanja na tom putu zbog krio usmjerenog optimizma. Stoga valja ispraviti pogrešne zaključke iz teksta objavljenog na portalu Telegram.hr o tome kako je laž da je Hrvatska najgora u EU. U naletu hormona sreće autor iznosi neke točne podatke s pogrešnom interpretacijom. Može nam se sviđati dobra namjera, ali zbog problema krivo usmjerenog optimizma valja ispraviti neke pogrešne zaključke.

Autor Jasmin Klarić odmah na početku tvrdi kako je teorija o najslabijoj i najsiromašnijoj zemlji krenula s medijskih izvlačenjem dijela statistike izvan konteksta, a kasnije radi upravo to, tj. selektira određene uvjetno rečeno pozitivne statističke podatke da bi dokazao svoju tezu. Ali glavna premisa je pogrešna jer je „statistika“ jako široko područje koje se bavi stotinama pokazatelja te je lako pronaći pojedine podatke koji govore potvrdno o tome kako je Hrvatska najsiromašnija zemlja EU kao i one koji govore da to nije.

Ipak, ako sagledamo kompletnu sliku koju nam pružaju statistički podaci, a posebno povijesna kretanja, Hrvatska zaista je pri samom dnu gospodarske uspješnosti. Da li je baš najgora ili ne je krivo pitanje, jer sigurno postoje segmenti u kojima je jako dobra kao i oni u kojima je najgora.

Argument da je Hrvatska zadnja ušla u EU i da je to razlog njene loše pozicije je dubiozan u najboljem slučaju. Naravno, Hrvatsku ne možemo uspoređivati sa zemljama zapada i iz toga izvlačiti da je najgora, ali možemo napraviti usporedbu s ostalim državama koje su 1990. izašle iz mraka komunizma. A lista tih zemalja, s kojima je sasvim pošteno uspoređivati Hrvatski napredak, je poduža. I skoro sve su se nalazile na puno nižoj startnoj poziciji od Hrvatske po pitanju opće statističke slike. Sve one su zaslužile raniji ulazak u EU bržim prelaskom iz totalitarnog komunizma u demokratski kapitalizam. Počele su provoditi tržišne reforme, provodile su pametnu i nekorumpiranu privatizaciju, reformirale javni sektor, oslobodile tržište rada i liberalizirale poslovanje.

To su počele raditi odmah nakon oslobođenja od komunizma. Za razliku od njih Hrvatska je u kapitalizam ušla s figom u džepu, privatizacija je napravljena tako da je imovina opljačkana korupcijom i lošim upravljanjem, javni sektor je nastavio funkcionirati po istim nedjelotvornim principima, trošene su milijarde da se spase ono što se teoretski spasiti nije moglo, kupovao se socijalni mir, podmićivale razne interesne skupine a političari, mediji i intelektualci su održavali isti socijalistički način razmišljanja. Rat nije dovoljno dobro opravdanje jer se ne radi o tome što smo u ratu izgubili puno materijalnog bogatstva pa nas je to bacilo iza svih nego najviše o upornom odbijanju nužnih političkih, ekonomskih, institucionalnih, pravnih i društvenih reformi. Na kraju krajeva Hrvatska je čak i iza rata bila ekonomski daleko ispred velikog broja zemalja koje se danas nalaze ispred nje (npr. Poljska, Estonija, Rumunjska, Češka...). Upravo je to postupno zaostajanje Hrvatske tj. prestizanje Hrvatske od strane svih ostalih tranzicijskih zemalja, dovoljno da kažemo kako je Hrvatska relativno ekonomski najlošija zemlja u EU.

To je ekvivalent tomu da netko započne trčati utrku od tisuću metara sa sto metara početne prednosti pred svima, a završi ju kao jedan od posljednjih. Nije bitno je li taj netko baš zadnji ili predzadnji, on je s obzirom na početnu prednost sasvim sigurno najgori. Isto vrijedi i za Hrvatsku.



Nema smisla dobacivati se s autorom teksta na telegram.hr pojedinim statističkim podacima. U nekima će Hrvatska biti jedna od najgorih u EU, drugima po sredini, trećima čak i prvi vrhu. Autor nije dovoljno dobro upućen u ekonomska kretanja pa tako spori izlazak Hrvatske krize opravdava kasnim ulazak u EU u jeku gospodarske krize bez spomena ekonomskih politika koje je Hrvatska provodila za vrijeme krize i koje su krizu odužile na 6 godina, što je ako ne svjetski rekord onda pri vrhu. U trenutku dok je Hrvatska ulazila u EU (2013. godine) ekonomska kriza je bila još samo u Hrvatskoj, ostatak svijeta je iz nje izašao 3 godine ranije.

Znači i bez nabacivanja selektiranim statističkim pokazateljima možemo vidjeti da je Hrvatska po ekonomskom uspjehu relativno najgora država EU jer je od stjecanja nezavisnosti do danas postigla najslabije ekonomske rezultate. Kao kada bi nogometna reprezentacija igrala utakmicu sa svakom od novih članica EU i svaku utakmicu izgubila unatoč početnoj prednosti od 1:0 za Hrvatsku na početku same utakmice?

Ne, Hrvatska zaista nije apsolutno najgora u EU, ovisno o statističkom pokazatelju je među zadnjima, u sredini a u rijetkim situacijama i pri vrhu. Ali s obzirom na početnu poziciju i rezultate provedenih ekonomskih politika vrlo lako se može nazvati relativno najgora država u EU.