U posljednje vrijeme često ćemo čuti različite stavove o tome kako bi trebala funkcionirati lokalna samouprava. Nešto više u kontekstu neracionalnog trošenja novca, pretjeranog i nepotrebnog zapošljavanja, a puno manje u svjetlu lijepih primjera kvalitetnog rada za svoju zajednicu.

Kako je upravo osnovni demokratski princip sudjelovanje svakog građanina u zajedničkim politikama, logično je da su demokratičnije one politike koje su vođene bez puno nivoa posredovanja. Dakle, lokalni nivoi bi u demokratskom društvu trebali imati i veću ulogu jer su bliže svakom pojedincu. Lokalne politike ne bi trebalo gledati odvojeno od centralnih. One su, kao i one vođene s vrha države, političke, administrativne i fiskalne naravi. Promatrajući države u okruženju ne može se izvući nekakav zaključak i „prepisati“ uspješan model. Mnogo toga utječe na uspješnost organiziranja lokalne samouprave, ali jedno je sigurno – jaka politička, administrativna i fiskalna decentralizacija su obilježja najrazvijenijih europskih država (ne uzimajući u obzir Europsku uniju koja je visoko centralizirana i zemlje koje su teritorijalno malene).

Porezna politika lokalne samouprave može imati snažne učinke na njen gospodarski i demografski razvoj, ali i na efikasnost u radu jedinice lokalne samouprave. Financiranje JLS-a se obavlja putem prikupljanja izvornih – vlastitih prihoda poput lokalnih poreza, naknada, renti, a drugim dijelom iz centralne blagajne koju pune svi građani - plaćajući poreze državne razine. Staro je pitanje kako izvršiti preraspodjelu sredstava s državne razine na lokalnu. Koji će kriteriji biti najpošteniji? Je li to prihod po glavi stanovnika ili stupanj razvijenosti? Ili oboje? Nešto treće?

Što god do sada centralna država odlučila - uspjela je zadržati krute upravljačke uzde, suziti mogućnost lokalnoj samoupravi da u većoj mjeri kreira svoje politike. Poglavito one fiskalne! Time se znatno narušavaju principi demokracije – o što izravnijem sudjelovanju u upravljanju svakog pojedinca zajedničkim resursima - te se ujedno gomila administracija koja će osigurati provedbu politika s državne na lokalnu razinu.

U starom Zakonu o porezu na dohodak, u članku 8. st. 2. stajalo je: “Porez na dohodak prema stavku 1. ovoga članka uvećava se za prirez porezu na dohodak koji uvedu jedinice lokalne samouprave prema posebnim zakonima, a umanjuje se ako jedinice lokalne samouprave propišu niži udio u porezu na dohodak od onog koji im pripada po posebnom zakonu.“

Novi Zakon o porezu na dohodak, koji je stupio na snagu početkom ove godine, odbacio je mogućnost da lokalna samouprava umanji stope poreza na dohodak na svom području, a na račun umanjenih prihoda JLS transferiranih iz centralne blagajne po osnovu prikupljenog poreza na dohodak.

Niti prije se mogućnost umanjenja stope poreza na dohodak nije nigdje primjenjivala, mada je nedavno bilo takvih inicijativa, a sada je s novi Zakonom ugašena nada da se i sa lokalne razine mogu voditi razvojne i napredne politike!

Zamislimo da mogućnost samostalnog odlučivanja svake lokalne zajednice o visini stope poreza na dohodak postane pravilo. Možemo li pretpostaviti kakve bi posljedice lokalne odluke polučile u gospodarskom i demografskom smislu? Ne bi li ovakva okolnost igrala ključnu ulogu u odlučivanju mjesta gdje će investitori htjeti raditi i mjesta gdje će građani htjeti živjeti? Za investitore bi to značilo manje poreznih davanja i/ili veću plaću radnicima – koji će zadovoljnije i kvalitetnije obavljati radne zadatke. Građanima bi to značilo veću plaću i razlog više da ostanu ili se dosele na područja gdje će imati bolji životni standard.

Ovakva politika lokalnoj samoupravi može osigurati i veće prihode u skoroj budućnosti, jer unatoč manjim poreznim stopama, zbog povećanja obujma poslova, broja građana i potrošnje – ukupni porezni prihodi će porasti. Ovakve mjere bi mogle dovesti i do veće migracije stanovništva, gdje bi se netko mogao odlučiti promijeniti prebivalište radi razlike u porezu. Ovakve mjere bi mogle značajno umanjiti stalni pritisak na socijalna davanja, budući bi se potakla gospodarska aktivnost i zapošljavanje.

Ovakve mjere, horizontalne porezne konkurencije, zasigurno bi podigle kvalitetu rada u lokalnoj samoupravi. Samim shvaćanjem da JLS samostalno odlučuju o svojim prihodima, stavlja ih u odgovorniju poziciju. Općine i gradovi sa svojim direktno izabranim predstavnicima odlučivali bi u kom pravcu žele razvijati svoju općinu i svoj grad. Oni koji ne budu imali jasnu viziju i pametnu strategiju, neće opstati. Općine koje ne budu konkurentne se neće moći financirati i pripojit će se onim konkurentnijim!

U općinama iz ruralnog dijela prihodi od poreza na dohodak ionako nisu veliki te ih mogu umanjiti kako bi privukli investitore i građane. S druge strane, neke sredine su prenapučene, s razvijenim gospodarstvom i one vjerojatno neće imati potrebe posezati za mjerama umanjenja poreznih stopa. Dapače, u ovakvim okolnostima u kojima je između JLS-ova otvorena porezna konkurencija, to bi im bilo i nepotrebno. Poput šalice kave na Stradunu i šalici kave u seoskoj birtiji negdje u Slavoniji, cijenu proizvoda ili usluge određuje samo tržište.

Kada govorimo o poreznoj konkurenciji, ne govorimo samo o mogućnosti smanjenja lokalnih poreza i poreza na dohodak. Moguće je i oporezivanje različitim stopama PDV-a na različitim područjima. Ovakva mjera bi imala veći utjecaj na građanstvo, maloprodaju i turizam, nego na proizvodni sektor. Mislim da je teško ovakav model provesti u Hrvatskoj iz više razloga, prvenstveno zbog teritorijalnog, ali bi zato model porezne konkurencije zasnovan na različitim stopama poreza na dohodak bio lako provediv.

Novim Zakonom o porezu na dohodak država je još jednom pokazala čvrstu namjeru da kontrolira sve bitne politike na centralnoj razini. Pokazala je odlučnost da joj nije stalo do reforme lokalne samouprave – jer ne želi primijetiti razliku između onih uspješnih i neuspješnih. Odlučila je ne dati šansu kreativnim ljudima iz lokalnih zajednica da svoje općine i gradove učine boljima za život. Odlučila je još jednom potvrditi odsustvo želje i znanja za razvojem gospodarstva. Odlučila je pustiti toliko mladih ljudi da svoju sreću potraže daleko od svoje domovine.

Potvrdila je dugogodišnji pogrešan smjer prethodnih Vlada, vođen antitržišnim i antidemokratskim politikama.