U hrvatskoj ekonomskoj politici nema pluralizma jer se sve parlamentarne stranke manje-više slažu oko svih bitnih ekonomskih pitanja.

Razjasnimo nešto na početku; politika je široko i komplicirano područje koje, kada se sažme u tradicionalnu desno-lijevu podjelu kakva trenutno prevladava u Hrvatskoj, gubi višu bit i postaje masovna roba koja se konzumira gotovo instinktivno, bez dubljeg promišljanja o problemima kojima bi se politika trebala baviti. Takav pogled na politiku gura upravo hrvatski politički mainstream jer im olakšava "kljukanje" konzumenata bez da moraju previše obrazlagati i braniti svoje odluke. Političku obrazovanost ili neobrazovanost jednog društva možemo mjeriti upravo po tome koliko se čvrsto drži te jednostavne podjele na ljevicu i desnicu.

Sasvim je jasno da je hrvatska politika linearna, tj. jedino što građani RH poznaju je politička podjela na desnicu i ljevicu, gdje primat imaju svjetonazorska pitanja. U takvim uvjetima sveopće političke nepismenosti ljudi su skloniji biranju političke pozicije na osnovu instinkta, a ne razuma i tu leži veliki politički deficit hrvatskog društva. Ako je demokracija vladavina većine, onda efikasnost demokracije ovisi o političkoj obrazovanosti cjelokupnog društva. Ako je društvo politički neobrazovano, ono će u politici djelovati primarno vođeno instinktom umjesto razumom, a krajnji efekt toga je da će svi politički akteri s vremenom se stopiti u jednu prevladavajuću političku ideologiju u pitanjima koja se odnose na razum te će jedina stvar po kojoj će se razlikovati biti instinktivna, svjetonazorska pitanja.

Koja su to instinktivna, a koja razumska pitanja? Mnoge studije su pokazale da se svjetonazorska opredjeljenost bazira primarno na načinu funkcioniranja uma i pogleda na svijet. Npr. osobe koje su po prirodi opreznije i zatvorenije, imaju tendenciju da svjetonazorski se svrstavaju u konzervativce dok su otvorenije osobe većinom svjetonazorski liberalnije. Može se raspravljati o tome je li kod usvajanja određenog pogleda na svijet bitniji odgoj, životna iskustva i okolina ili pak urođene biološke tendencije prema određenom pogledu na svijet i život, ali do trećeg desetljeća života se ljudi opredijele za određeni svjetonazor i kroz ostatak života ga ne mijenjaju. Stvara se pristranost prema određenom svjetonazoru i traže se informacije koje ga potvrđuju, a one koje ga dovode u pitanje se ignoriraju i/ili odbacuju. Iz svega navedenoga slijedi da su svjetonazorska pitanja primarno instinktivna, a jako mali dio ljudi svoje svjetonazorske stavove kreira na osnovu razuma.

Politička pitanja koja se oslanjaju primarno na razum (iako je svako političko pitanje povezano sa svjetonazorom) su ona koja se odnose na kvalitetu života, materijalno blagostanje, efikasnost odlučivanja i upravljanja, geopolitičku situaciju, obrazovanje i sl. Upravo ta pitanja zahtijevaju dublje promišljanje i analizu te se kod tih pitanja najviše pokazuju manjkavosti linearne političke podjele na ljevicu i desnicu. Npr. kod pitanja ekonomskog uređenja društva je vrlo pogubno kada se odluke o ekonomskim politikama gledaju primarno kroz svjetonazorsko-ideološku prizmu osjećaja i instinkta. Razum diktira da su kapitalizam, slobodno tržište, konkurencija i individualna sloboda najefikasniji mehanizmi za ostvarivanje prosperiteta i sreće. Povijest to nedvosmisleno pokazuje.

Ljevica na zapadu je odavno prihvatila da kapitalizam bez njih može postojati, ali oni ne mogu bez kapitalizma, ili kako je to Zlatko Komadina lijepo rekao: "Teško je biti socijaldemokrat u siromašnoj zemlji." Zbog toga u tim pitanjima treba uključiti razum i logiku te uspostaviti moderni slobodnotržišni liberalno-demokratski sustav formalnih i neformalnih institucija koji će svim pojedincima, bez obzira na njihova svjetonazorska uvjerenja, omogućiti da sebi osiguraju željenu materijalnu egzistenciju na temelju sposobnosti i truda te individualne slobode.

Svjedoci smo da u Hrvatskoj ne postoji pluralizam na političkoj sceni po pitanju ekonomije. Razlike u ekonomskim pitanjima između HDZ-a i SDP-a (i njihovih partnera) nema, a ekonomski liberalizam egzistira samo u znanstvenim i poslovnim krugovima, te  malim grupama u bespućima interneta kao što su liberali, libertarijanci, minarhisti i sl. koje unatoč superiornijoj opremljenosti argumentima u odnosu na nacionalističko-socijalističke ideje, bivaju marginalizirane i demonizirane od strane većine. Najnoviji primjer je "Lov na vještice" pokrenut protiv Nenada Bakića i Saše Cvetojevića zbog njihovog zagovaranja ekonomskog liberalizma i smanjenja utjecaja države na gospodarstvo dok istodobno posluju s tom istom državom. Zar netko ima iluzije da je uopće moguće, u situaciji kada dobar dio gospodarstva direktno ili indirektno kontrolira država, biti ozbiljan gospodarstvenik a ne poslovati sa državom?

Problem s gospodarstvom u kojem država ima primat je što se stvara samoispunjujuće proročanstvo, tj. da su poslovni subjekti prisiljeni poslovati sa državom te stoga izgledaju kao licemjeri u očima javnosti ako istodobno zagovaraju smanjenje utjecaja države na ekonomiju. Stvara se zaista bezizlazna situacija da ako želiš biti uspješan, prisiljen si poslovati s državom jer je država svuda, a time se izlažeš jadnom prozivanju ako zagovaraš smanjenje države. Zar to nije dokaz altruizma dotičnih što profitiraju od poslovanja s državom, a istodobno upozoravaju na opasnost prevelikog utjecaja države na gospodarstvo? Upravo zbog toga treba raširiti ideje ekonomskog liberalizma jer u protivnom će većinsko javno mnijenje ugasiti svaku pozitivnu inicijativu u smjeru provođenja krajnje nužnih reformi u gospodarstvu.

Jedino što preostaje političkim strankama u situaciji kada je javnost premoćno ekonomski socijalistička, jest da rade distinkciju među sobom u svjetonazorskim pitanjima i takve teme forsiraju u političkom diskursu, što samo produbljuje problem. Njima to i odgovara jer im olakšava posao i omogućuje podjelu plijena te isisavanje novca iz stanovništva kojemu je dovoljno baciti pokoju mrvicu i odvraćati mu pozornost od korupcije, nepotizma, uhljebljivanja itd. preko svjetonazorskih pitanja. Zbog toga se ne može očekivati da će političke stranke same napraviti pomak od pitanja koja se bave svjetonazorskim problemima prema pitanjima koja se bave ekonomskim problemima. Promjena jedino može nastati i raširiti se u samom društvu jer će se u protivnome nastaviti gospodarski, znanstveni i demografski pad.

Ili će se društvo promijeniti svojevoljno, ili će biti prisiljeno na promjenu, s tim da će druga opcija biti puno bolnija.