Markovina je također rekao da ne može bivši režim biti kriv za stanje u kojem se Hrvatska danas nalazi. Nije u pravu.

Centar za studij demokracije i ljudskih prava je naziv višemjesečnog predavanja o pitanjima antifašizma, a pokrenuo ga je povjesničar Dragan Markovina, inače predsjednik stranke Nova ljevica i kolumnist na portalu Telegram. Markovina je na završnoj konferenciji zaključio da je atmosfera u hrvatskom društvu "prilično nesklona memoriji antifašizma i antifašističkom opredjedjeljenju, a to ne nailazi na jasan odgovor vladajućih", prenosi Direktno.

Ta mi rečenica, priznajem, nije baš jasna, pogotovo ako uzmemo u obzir kontekst mjesta i događaja. Centar za studij demokracije i ljudskih prava nije zadovoljan zbog stava građana o antifašizmu i traži od države da nešto učini po tom pitanju. Što država može učiniti - da prisili ljude na drugačiji stav? Kako to država može napraviti ako želi poštivati demokratske vrijednosti i ljudska prava? Nije li jedno od temeljnih ljudskih prava ono na slobodu mišljenja?

Markovina je također rekao da je hrvatski Ustav utemeljen na antifašizmu, što je potpuno netočno. U Ustavu RH antifašizam se ne spominje nijednom riječju, ne postoji članak Ustava koji štiti nekakav antifašizam ili zabranjuje ljudima da o njemu imaju bilo kakvo mišljenje. Kad bi takvo što i postojalo, to bi značilo da živimo u totalitarnoj državi.

Antifašizam se spominje tek indirektno, u preambuli Ustava, gdje se navode svi važni povijesni događaji koji su prethodili hrvatskoj državnosti. Da, kao jedan od tih događaja naveden je ZAVNOH. Ali isto tako je navedena i hrvatsko-ugarska nagodba, i osnivanje Habsburške Monarhije, pa nitko ne traži da se danas u Hrvatskoj poštuju vrijednosti Habsburgovaca kao "temeljne ustavne vrijednosti Hrvatske".

Nadalje, Markovina je nezadovoljan zato što se u Hrvatskoj, kako tvrdi, "gotovo 30 godina uzgaja nacionalistički sustav vrijednosti koji je za sve loše što se dogodilo u društvu optužio bivši režim, bivše uređenje ili antifašizam generalno", a "mnogi mladi su zdravo za gotovo uzeli tu priču".

"Prošlo je 30 godina od pada samoupravnog socijalizma i stvaranja samostalne, višestranačke Hrvatske i besmisleno je govorit da je netko kriv tko je bio na vlasti prije 40,50 godina za nešto što je danas, ali to očito i dalje prolazi jer ima podršku dijela masovnih medija i obrazovnog sustava".

Ne bih baš rekao da se za situaciju u Hrvatskoj danas okrivljuje bivša država, barem ne u mjeri u kojoj bi trebalo to činiti. Ako se pitate kakve veze ima režim otprije 30 godina s današnjom situacijom, onda trebate pogledati ovu kartu.



Karta prikazuje razlike u kupovnoj moći između država Europe danas. Dakle, 30 godina nakon pada Berlinskog zida i rušenja socijalističkog ekonomskog sustava u istočnoj Europi, "željezna zavjesa" je i dalje jasno vidljiva.

Objašnjenje je vrlo jednostavno. Dok se zapadni svijet razvijao velikom brzinom zahvaljujući slobodnom tržištu i sustavu slobodnog poduzetništva u tržišnoj ekonomiji, istok Europe je nazadovao ili se razvijao daleko sporije. To je trajalo punih 45 godina i ostavilo je očito toliki trag da će morati proći još najmanje 50 godina, i to pod uvjetom da istočnoeuropske države nastave provoditi protržišne reforme, da bi se u životnom standardu ozbiljno približile zapadnim zemljama.



Ako pogledamo razliku u kupovnoj moći između općina u Njemačkoj (gornja karta), opet vidimo jasnu granicu koja je nekoć postojala između Zapadne i Istočne Njemačke. Opet vidimo željeznu zavjesu, pa čak i mjesto gdje je bio Berlinski zid.

Ove karte bi trebale biti sasvim dovoljni dokaz tezi da je bivši režim itekako kriv za dobar dio hrvatskih problema danas. To, naravno, ne opravdava činjenicu da ni sve hrvatske vlade nakon 1990. nisu napravile potrebne korake kako bi se stvorili uvjeti za razvoj pa se ni nakon promjene ekonomskog sustava nismo počeli razvijati onako kako bismo trebali, ali čak i države koje su napravile sve potrebne korake, poput Estonije, Češke i Poljske, još uvijek zaostaju za zapadnim zemljama. Jer 45 godina nazadovanja u katastrofalnom ekonomskom sustavu nije lako nadoknaditi.

Ali nije socijalizam ostavio užasne dugoročne posljedice samo na životni standard i ekonomske navike građana u Hrvatskoj. Čini se da je ostavio slične posljedice i na društvene stavove.



Gornja karta prikazuje stavove građana o gay braku. Izuzev Češke, opet vidimo željeznu zavjesu. Stanovnici država koje nisu imale socijalizam nemaju ništa protiv gay braka dok je on nepoželjan u velikoj većini bivših socijalističkih država. Je li to slučajno? Možda, postoji i ta mogućnost, ali nekako je mala vjerojatnost da je riječ o pukoj slučajnosti.

No, postoji karta koja bi mogla razveseliti Markovinu jer na njoj je Jugoslavija još uvijek živa, doduše bez Slovenije i Makedonije. To je karta koja prikazuje razlike u zakonskom tretmanu seksualnog rada.



Kao što vidimo, Hrvatska je u društvu većine država ex Jugoslavije (izuzev Slovenije i Sjeverne Makedonije) i većine država bivšeg SSSR-a (izuzev Estonije i Latvije) u kojima je prostitucija još uvijek zakonom zabranjena. U nekim društvenim pitanjima očito su neke bivše socijalističke države uspjele ostvariti kakav-takav napredak, ali Hrvatska je i tu zaglibila u bivšem sistemu.

Što mislite, trebaju li djeca ipak učiti koliko je socijalizam unazadio ovaj narod u ekonomskom, društvenom i moralnom pogledu ili bismo, kako Markovina predlaže, o tome trebali šutjeti i riskirati da nam se ponovi opet?