Često se spominje povijesni revizionizam, koji se u pravilu pripisuje desnici. Desničari u Hrvatskoj nerijetko koketiraju s ustašlukom i pokušajima "normalizacije" vizije NDH kao nekakve normalne hrvatske države i prethodnice današnje Republike Hrvatske. To je, naravno, pogrešno i takav revizionizam treba prozivati.

Međutim, sada bih govorio malo i o ljevičarskom revizionizmu, koji je postao toliko prihvaćen i raširen u medijima, da ga još malo tko primjećuje. Na primjer, izjava stranke Možemo nakon sinoćnjeg Thompsonovog koncerta, koju su mediji nekritički prenijeli iako su u zadnjem odlomku Možemaši iznijeli nekoliko povijesnih i aktualnih neistina pokušavajući prekrojiti povijest:

"Hrvatska je nastala na tekovinama antifašističke borbe, no antifašizam nije samo povijesni i ustavni temelj Republike Hrvatske, nego treba biti i živa, aktivna vrijednost našeg društva – odgovornost svakoga od nas da se suprotstavimo normalizaciji mržnje, revizionizmu i pokušajima relativizacije ustaških zločina."

Ne, Hrvatska nije nastala na tekovinama antifašizma. Antifašizam nije nikakav povijesni ni ustavni temelj Republike Hrvatske. Ovo treba glasno i jasno reći, i treba ponavljati dok se ljevičari ne odreknu tako ružnog blaćenja Republike Hrvatske u javnosti. Ne rade to samo Možemaši, SDP-ovci, Dalija Orešković i slični ljevičari, to rade i HDZ-ovci. Andrej Plenković je prije dva tjedna također halucinirao o nekakvim "vrijednostima antifašizma". To je Titova škola, to su gluposti kojima su punili djeci glave u školama tijekom SFRJ, skupa s onim da trebamo čuvati bratstvo i jedinstvo "kao zjenicu oka svoga".

Dakle, antifašizam se u Ustavu RH spominje točno nula puta pa je tvrdnja o "ustavnom temelju antifašizma" potpuno promašena i želja kripto-komunista koji bi rado pretvorili Hrvatsku nazad u socijalističku kantu za smeće. Spominjanje ZAVNOH-a u preambuli ustava je na isti način i u istom kontekstu kao i Hrvatsko-ugarska nagodba pa nitko ne spominje "vrijednosti hrvatsko-ugarske nagodbe" niti predstavlja nagodbu kao "temelj Republike Hrvatske". Naravno, zato što ona to nije i ne može biti. Na isti način i u potpuno istom kontekstu, to ne može biti ni antifašizam.

"Antifašizam je radikalno krilo ljevice, pogrešno u principu, koje samo osnažuje militantnu desnicu" - to su riječi ljevičarskog ideološkog gurua Noama Chomskog, a tko sam ja da mu se suprotstavim? Hoće li Možemaši i Andrej Plenković objasniti da Chomsky nije u pravu i da je antifašizam zapravo nešto drugo, nešto ljepše, nešto pozitivno?

Moderna hrvatska država nastala je u borbi hrvatskog naroda za samostalnost, protiv vojske koja je branila tekovine i vrijednosti antifašizma. To je brutalna istina, nešto što treba znati i s čime se treba pomiriti. Antifašizam je Hrvatskoj donio 45 godina progona političkih disidenata, neprijatelja jednopartijskog režima, donio je eksproprijaciju privatne imovine, donio je sustav zbog kojeg i dan-danas ekonomski kaskamo za zemljama zapadne Europe. Jer tih 45 godina, dok su one napredovale, nećemo tako lako ni brzo moći nadoknaditi.

Hrvati su konačno 1991. morali oružjem i krvlju izboriti izlaz i spas iz antifašističke države. To je činjenica koju mediji vješto pokušavaju sakriti od javnosti, ali vjerujem da većina to jako dobro zna bez obzira na propagandu.

Antifašizam, dakle, nije ništa što bismo trebali slaviti, na što bismo mogli biti ponosni ili, ne daj Bože, što bismo htjeli Hrvatskoj danas.