Kritičari slobodnog tržišta često pokušavaju umanjiti ili čak demonizirati značaj ekonomskih sloboda za funkcioniranje društva i prosperitet građana. U tim nastojanjima pokušavaju prikazati ekonomske slobode i politiku liberalizma kao nešto što ide na ruku isključivo bogatašima; uspješnim poduzetnicima, menadžerima u velikim korporacijama, kapitalistima koji izrabljuju jeftinu radnu snagu. Samim time, ekonomske slobode bi značile smanjivanje radničkih prava. Te su optužbe, dakako, potpuno u suprotnosti s istinom i to se vrlo lako može dokazati primjerima u praksi.

Ekonomska sloboda je mogućnost da svaka osoba slobodno kupuje i konzumira na tržištu ono što ona smatra najboljim za sebe. Ekonomska sloboda znači da svaka osoba može svojevoljno birati što će raditi i kako će zarađivati za život (dok ne ugrožava prava i slobode drugih); hoće li otvoriti vlastitu tvrtku, ulagati u svoj ili tuđi posao, ulaziti u slobodne asocijacije s drugim osobama u svrhu zajedničkog ulaganja i rada, ili će raditi u tvrtki kod drugog poslodavca. Ekonomska sloboda znači pravo da svaka osoba može izabrati da prekine suradnju s drugom osobom, u skladu s njihovim međusobnim dogovorom, i to vrijedi u oba smjera (i za radnika prema poslodavcu i za poslodavca prema radniku). Ekonomska sloboda znači da država dopušta građanima maksimalno pravo izbora bez suvišnih prepreka i prisila. U ekonomski slobodnom društvu državne institucije služe kao pomoć u ostvarivanju navedenih izbora građana, a ne da bi im bile prepreka. Jedine opravdane državne prepreke mogu biti samo one koje su sa svrhom očuvanja tih sloboda.

Ekonomska sloboda ne može funkcionirati ako ona vrijedi samo za pojedince unutar nekog društva. Ona mora vrijediti za sve jednako, a da bi se to moglo jamčiti postoji pravna država koju čini zakonodavstvo i pravosuđe. Zato društva u kojima ne funkcionira pravna država, koja nemaju neovisno i efikasno pravosuđe, ne mogu imati ni zadovoljavajući stupanj ekonomskih sloboda. Bez zadovoljavajućeg stupnja ekonomskih sloboda društvo ne može prosperirati jer građani nemaju osobnih poticaja, volje ni želje da budu poduzetni niti da sudjeluju u radu i stvaranju. Također, ljudi gube povjerenje u međusobnu suradnju kad pravosuđe ne funkcionira kako bi trebalo, a slobodna suradnja među pojedincima je nužni preduvjet za prosperitet cijelog društva. Zato države u kojima pravosuđe i ekonomske slobode nisu na zavidnoj razini gospodarski propadaju, a njihovo stanovništvo u pravilu teži iseljavanju mahom u zemlje s visokim stupnjem ekonomskih sloboda i vladavine prava.

Sad kad smo razjasnili značenje ekonomskih sloboda, što to konkretno znači za radnika, dakle za osobu koja je odlučila da ne želi riskirati ulaganjem u vlastiti posao, nego će radije potražiti zaposlenje u tuđem poslovnom subjektu?

Prvo, ekonomska sloboda omogućuje radniku široki izbor različitih poslodavaca na tržištu. Budući da ekonomska sloboda omogućuje poduzetnicima lakše pokretanje posla, a njima za rad obično treba više radnika (osim onima koji smatraju da sav posao u svojoj tvrtki mogu obavljati sami), oni će tražiti kandidate za popunjavanje tih radnih mjesta. Što je veća ekonomska sloboda, bit će i više radnih mjesta u ponudi. To se jasno vidi po primjerima ekonomski najslobodnijih zemalja. Hong Kong, Singapur i Švicarska (sve su pri vrhu rang liste Indeksa ekonomskih sloboda) imaju stopu nezaposlenosti između 2 i 3 posto, a to konkretno znači da tamo nije zaposlen samo onaj tko je u fazi promjene radnog mjesta (kratkotrajna nezaposlenost) ili tko svojevoljno ne želi biti zaposlen iz bilo kojeg osobnog razloga. Drugim riječima, puno je veća potražnja za radnicima nego za radnim mjestom. Zakonom ponude i potražnje dolazimo do logičnog zaključka kako samim time radnik ima veći izbor poslodavaca nego poslodavac radnika. Radnik je u prednosti!

Drugo, logikom zakona ponude i potražnje u takvom ekonomskom sustavu radnik postiže bolju cijenu svoga rada. Budući da može birati poslodavca, može i tražiti bolje uvjete. Poslodavci se moraju natjecati za radnike, pogotovo one dokazano sposobne i stručne, pa će im stoga nuditi što bolje uvjete i što veće plaće kako oni ne bi prešli raditi za njihovu konkurenciju. To se konkretno i događa u navedenim zemljama: prema istraživanju britanske banke HSBC, koje je uzelo u obzir visinu prosječne radničke plaće, kupovnu moć, ali i ankete provedene s radnicima o njihovom zadovoljstvu na poslu - Hong Kong, Singapur i Švicarska su među top 10 zemalja u kojima se mogu očekivati najbolji uvjeti rada i napredovanja u karijeri, s time da je Švicarska na samom vrhu.

Dakle, ekonomska sloboda ne samo da pogoduje radniku, ona pogoduje radniku više nego poslodavcu pa pada u vodu mit o liberalnoj ekonomiji (kritičari vole reći "neoliberalna") kao "ekonomiji koja pogoduje najbogatijima, a izrabljuje radnike". Upravo suprotno!

Marko Biočina, novinar Jutarnjeg lista koji je poznat po kritiziranju ekonomskih sloboda, u svom nedavnom članku kaže:

Je li temelj uspjeha Singapura u kadrovima stvorenima u njegovu kvalitetnom obrazovnom sustavu ili u milijunima siromašnih radnika koji se iz susjednih država uvoze za potrebe lokalne ekonomije, ali bez primjene čak i najosnovnijih radnih prava?

Istina je da milijuni ljudi iz siromašnijih zemalja, uključujući Hrvatsku, odlaze raditi u Singapur, ali Biočina zaboravlja da ti radnici nisu prisilno "uvezeni" poput robe ili nekakvog roblja kao što on to želi prikazati. Ljudi su svojevoljno odlučili tamo potražiti posao i svoju sreću, očito s razlogom. Da im nije dobro, ne bi otišli ili bi se vratili čim bi shvatili kako im poslodavac krši "osnovna radnička prava". Upravo ekonomska sloboda je najbolje jamstvo poštivanja radničkih prava jer u Singapuru radnik, bilo domaći ili "uvezen", može u svakom trenutku dati otkaz i prijeći u drugu tvrtku koja će mu ponuditi bolje uvjete budući da je potražnja za radnicima veća od potražnje za poslom.

Ljevičarski portal Faktograf u tekstu koji potpisuje anonimni autor inicijala S.D. tvrdi da će Vlada RH smanjenjem prepreka i administrativnih propisa u gospodarstvu "smanjiti zaštitu na radu", a pozivaju se na izjave sindikalista Mladena Novosela i bivšeg ministra rada Miranda Mrsića (SDP) koji je ovu reformu nazvao "povratkom u 18. stoljeće". Opet, ako uzmemo u obzir sve gore navedeno i primjere iz svijeta, jasno je da liberalizacija zakona o radu može samo poboljšati, a ne pogoršati radne uvjete. Poslodavcima treba omogućiti što lakše poslovanje sa što manje besmislenih i skupih administrativnih prepreka jer onda će oni više zapošljavati, a to će značiti bolji izbor i bolje uvjete za radnike. Nema bolje zaštite na radu od one koja se dobiva slobodnim tržištem. Kad dođe vrijeme kad će se poslodavci u Hrvatskoj boriti za radnike, a ne radnici za poslodavce, onda će poslodavci zbog sebe osiguravati što bolju zaštitu na radu svakog radnika. Da bismo došli do tog stupnja ekonomskog razvoja, potrebno je liberalizirati zakone i osloboditi tržište.

Umjesto što mediji i oporba kritiziraju ovu vladu zbog najavljenih protržišnih reformi, trebali bismo ih svi kritizirati zato što te reforme idu presporo i što su nedostatne. Kao zemlja koja je na 95. mjestu na Indeksu ekonomskih sloboda, mi svi, uključujući radnike, trebali bismo zahtijevati više, a ne manje sloboda za poduzetništvo i rad.