Možemo vjerovati ovoj ili onoj ideologiji, ali brojke ne lažu. Zemlje s liberalnijim Zakonom o radu privlačnije su i radnicima i investitorima.

Hrvatska je na Indeksu ekonomskih sloboda prema institutu Heritage tijekom zadnje četiri godine postigla napredak za 17 pozicija. To bi trebala biti dobra vijest. Međutim, ako pogledamo u izvješće malo bolje, vidjet ćemo da nismo postigli nikakav napredak u ključnim i za nas najvažnijim segmentima, a to su sloboda rada, sloboda poslovanja i efikasnost pravosuđa. I ne možemo se zbog toga čuditi, budući da znamo da na tim područjima ova vlada, niti dvije vlade prije nje, nije ni pokušavala nešto napraviti.

86. pozicija nije realni prikaz našeg stanja, budući da smo kao dio EU u segmentu slobode trgovanja ocijenjeni odlično. Sve zemlje članice EU imaju slobodu međusobnog kretanja robe, usluga, kapitala i radne snage. To ne ovisi o našim političarima i biračkom tijelu, kad bi ovisilo o nama već bismo odavno zatvorili granice i "štitili" našu industriju. Bili bismo bar 30 pozicija niže na ljestvici i sad bismo imali goru situaciju u zemlji od Venezuele. Hvala EU što nije tako.

Sloboda rada kao u DR Kongo

Naša najveća boljka zove se Zakon o radu. Kolega Branimir Perković je prije više od godinu dana napisao odličan članak na temu kako naš narod uporno vjeruje da će država strožim i obilnijim propisima zaštititi radnika od nekakvog izrabljivanja. Naš zakon o radu polazi od pretpostavke da je poslodavac bogataš koji ne zna kamo će s novcem, da mu je glavni cilj izrabiti, potplatiti, prevariti i čak fizički ozlijediti radnika na radu pa su takvi i propisi. Kome takav zakon u konačnici nanosi najviše štete? Radnicima i nezaposlenima. Radnicima zato što im se sloboda izbora sužava, a nezaposlenima zato što imaju manje šanse naći posao po želji jer će se poslodavci teže odlučiti na nova zapošljavanja. Zaposliti novog čovjeka je zbog restriktivnih zakona kao igra na sreću - ne znaš hoćeš li takvom odlukom unaprijediti tvrtku ili ćeš završiti s kaznom koju ne možeš platiti.

Pogledajte kako to izgleda ilustrirano (što država ima više restriktivnih propisa koji reguliraju rad, zapošljavanje i otpuštanje, to je manja sloboda rada), u usporedbi s nekim drugim zemljama. Žuta linija prikazuje kako je Heritage ocjenjivao slobodu rada u Danskoj tijekom posljednjih godina, sivom linijom je prikazana Švicarska, rozom Hrvatska, a plavom Demokratska Republika Kongo, inače jedna od najsiromašnijih zemalja Afrike s autoritarnim režimom.



Najrepresivniji zakon u EU

Kao što vidimo na ovom grafikonu, Hrvatska se bori s Kongom. Najveću slobodu rada u svijetu imaju Singapur, Island, Danska, Norveška i SAD. Skandinavske zemlje su po pitanju slobode rada i slobode poslovanja stvarno superiorne, ali su dobile loše ocjene po pitanju poreznog sustava i javne potrošnje.

Dakle, uz poznati hrvatski problem neefikasnog pravosuđa, sloboda rada je nešto na čemu bi hrvatski političari trebali raditi, a to znači drastično mijenjati Zakon o radu. Ovakav zakon rezultat je moći sindikata koji su nešto kao mentori svakoj dosadašnjoj vladi. Rezultat? Najrepresivniji zakon o radu u Europskoj uniji zbog čega ljudi masovno sele u Njemačku i Irsku gdje je sloboda rada prema Heritageu daleko veća nego kod nas.