Gotovo je nemoguće nabrojati sve mitove ili, kako je sociolog i filozof Darko Polšek nazvao, cargo kultove koji postoje u javnom diskursu i kulturi u Hrvatskoj, ali jedan od njih je zasigurno cargo kult Zakona o radu. Cargo kult Zakona o radu djeluje kao i ostali cargo kultovi, pod pretpostavkom da će obavljanje određene magije, rituala ili prakse dovesti do određenog željenog efekta iako u stvarnosti ne postoji nikakva realna veza između tih rituala i vjerojatnosti željenog događaja.

Tako i hrvatske vlade, a i građani, misle da će stalno nadopunjavanje i friziranje Zakona o radu rezultirati boljom zaštitom radnika, većim zapošljavanjem, kvalitetom poslova i slično. Konačni efekt tih brojnih izmjena je nikakav, ali ipak sve vlade izvode taj ritual, valjda pokušavajući uvjeriti građane da brinu za njih i očekuju da će to dovesti do željene manifestacije traženog efekta u stvarnosti, baš kao što su iza 2. svjetskog rata domorodci pacifičkih otoka oponašali slijetanje zrakoplova, zvukove i svjetla slijetnih pista u nadi da će se zrakoplovi vratiti i donijeti pošiljke hrane i drugih namirnica (iz čega naziv „cargo“, u prijevodu teret).

I baš kao što su se Amerikanci smijali praznovjerju domorodaca, tako se ozbiljni ekonomisti smiju naivnosti onih koji misle da drugačiji Zakon o radu može bitnije poboljšati radne uvjete radnika u Hrvatskoj ili, još smješnije, smanjiti nezaposlenost. U ritual oko neprekidnog friziranja Zakona o radu su uključeni sindikati, kao jedna od glavnih interesnih skupina koje određuju njegov oblik. Tu se javlja problem jer smisao sindikata nije da štiti prava onih koji će tek ući na tržište radne snage ili da se zauzimaju za politike koje će smanjiti nezaposlenost i stvoriti prilike za mlade radnike. Njihova isključiva funkcija je da štite trenutne radnike, a u situaciji kada je nezaposlenost jako visoka, kada postoji 600-tinjak neporeznih davanja, kada politika i birokracija koče sve investicije, kako domaće tako i vanjske, to je jako destimulativno i samo još jedan otežavajući faktor koji održava postojeće stanje.

Sasvim je legitimno da sindikati primarno štite svoje članstvo, dapače to je njihova funkcija, ali oni pritom djeluju samo kao institucionalizirani faktor održavanja općedruštvenog konsenzusa o žrtvovanju budućnosti novih generacija i prebacivanja dugova na njih da bi kratkoročno društvo moglo održavati trenutne zablude o svojim financijskim mogućnostima.

Dodamo li i tome činjenicu da su najveći i najutjecajniji sindikati državnih službi, koji su neproizvodni sektor i ne stvaraju novu vrijednost, jer uloga državnog sektora i nije stvaranje nove vrijednosti nego podrška onima koji jesu (ili bi bar trebala biti), onda nam se sasvim jasno da je cjelokupno tržište rada a time i društvo, talac kratkoročnog sebičnog razmišljanja državnih birokrata.

Najbolja zaštita radnika je velika ponuda poslova tj. velika potražnja za radnikom i borba poslodavaca da ponude što bolje uvjete radnicima. Kada nema poslova, radnici su prisiljeni progutati i govno samo da ne izgube posao bez obzira na zakone. Jedini način za zaštitu radnika je otvaranje više radnih mjesta, borba poslodavaca za kvalitetnije radnike kroz nuđenje viših plaća i radnih uvjeta te smanjivanje poreznih opterećenja na plaću i potrošnju (PDV). U svemu tome, Zakon o radu ne može pomoći, već je potrebna radikalna deregulacija, oštro smanjivanje poreznog opterećenja za radnike i poslodavce te veća sloboda ugovaranja između poslodavca i posloprimca. Apsolutno ne tvrdim da Zakon o radu ne bi trebao postojati i određivati temeljna pravila sklapanja ugovora te zaštite na radu, ali preveliko reguliranje rada, mikrouređivanje odnosa između radnika i poslodavca koji bi trebao biti svojevoljan i kompliciranje same procedure oko radnih odnosa, uzrokuje samo još veću nezaposlenost.

Da zakoni dobro štite radnike, Hrvatska bi bila zemlja u kojoj radnici imaju idealne uvjete, a ljudi iz zapadne Europe bi doseljavali u Hrvatsku umjesto obratno. Ali usprkos dobrom zakonu i velikoj zakonskoj zaštiti radnika, u praksi zakon ne znači ništa jer poslodavac zna da može tražiti od radnika bilo što kad je ovaj prisiljen raditi sve zbog toga što zna da ne može pronaći novi posao ako trenutni izgubi. Jedinu korist od kompliciranog i neefikasnog Zakona o radu ima državna blagajna, koja Zakonom o radu opravdava milijune često bizarnih regulacija i uvjeta na radu koje poslodavac mora pružiti, a sve u svrhu toga da državni inspektorat ako želi može uvijek nešto pronaći da naplati kaznu, jer propisa ima jednostavno toliko mnogo da je nemoguće po njima se sasvim ravnati.

Takva situacija djeluje jako destimulirajuće na poslovnu klimu, poslovanje i zapošljavanje te tjera inozemne investitore iz zemlje, a dio je šireg društveno-političkog uređenja u kojem se politički aparat prema državi ponaša kao prema vlastitoj blagajni, a prema poslodavcima i radnicima u privatnom sektoru kao modernim kmetovima koji rade primarno za gospodare, tj. politički establishment.

Nadalje, kako je Zakon postavio velike ulazne barijere, tj. bezbroj propisa koji se moraju zadovoljavati na radnome mjestu, tražio to radnik ili ne, a posebno određivanjem minimalne plaće, država postavlja visoke barijere na ulaz u tržište za mlade radnike koji još nemaju iskustva i znanja te zbog toga njihov rad vrijedi manje a oni su toga svjesni i prihvatili bi i manju plaću ako to znači da bi stekli iskustvo i jednog dana bili konkurentniji na tržištu skupo plaćenih poslova.

Kada država odredi visoke ulazne barijere, tada štiti trenutne radnike, ali sprječava ulazak novih, onih bez iskustva, jer je njihova produktivnost manja nego radnicima s iskustvom, stoga ne mogu opravdati istu plaću. Tako se stvara nezaposlenost, posebno nezaposlenost mladih, a u situaciji kada je nezaposlenost mladih u državi jedna od viših u Europi, to je čista glupost. Nezaposlenost mladih je evidentno veliki problem, ali ne samo s aspekta trenutne nezaposlenosti, već i dugoročne opstojnosti mirovinskog sustava te akumulaciji ljudskog kapitala.

Ako se ulazak mladih na tržište rada odgađa, tada oni kasnije počinju razvijati svoje radne vještine i znanja, što usporava njihov osobni razvoj i razvoj društvenog ljudskog kapitala. Također, poslije završetka fakulteta i srednjih škola, njihovo akumulirano znanje brzo propada ako se ne primijeni u praksi. Ta dva efekta čine problem nezaposlenosti mladih težim problemom od opće nezaposlenosti jer su efekti dugoročniji, a ugrožavaju i buduću stabilnost mirovinskog sustava jer radnici koji su kasnije ušli na tržište rada kasne i u stjecanju radnih vještina što smanjuje njihovu produktivnost u relativnom odnosu na ono kolika bi bila da su ranije počeli raditi, a posljedično njihove plaće iz kojih određeni postotak država uzima da bi trenutnim umirovljenicima isplatila mirovine. To je mirovinski model tzv. međugeneracijske solidarnosti, koji je jako dobro funkcionirao dok su na svakog umirovljenika dolazila 3-4 radnika pa se mirovina jedne osobe isplaćivala iz doprinosa 3-4 plaće, ali Hrvatska se trenutno nalazi u situaciji gdje skoro da vrijedi odnos 1:1 tj. da jedan radnik iz svoje plaće isplaćuje mirovinu jednom umirovljeniku, što je sasvim neodrživo. Zbog toga zapošljavanje treba biti prioritet hrvatskih ekonomskih politika, a ne cargo kultovsko ritualizirano izmjenjivanje Zakona o radu.

Krajnje je vrijeme da hrvatski narod shvati da ne možemo priuštiti grčevito držanje za trenutne privilegije na štetu budućih generacija, da trebamo prestati misliti samo na naš trenutni osobni komfor i zapitati se što ćemo ostaviti svojoj djeci, lijepo uređene sveske Zakona o radu na nekoliko tisuća stranica kao Marxov "Kapital", koji će baš i kao Marxov "Kapital" biti bezvrijedan, ili urediti društvo na principima razuma i zdravih ekonomskih temelja koji će im omogućiti da se suočavaju s novim problemima bez sanacije starih koji su im ostavili njihovi očevi i majke. Trenutno stanje u kojem svako dijete već rođenjem duguje više od 65 tisuća kuna (brojač javnog duga pogledajte ovdje) nije pravi način da omogućimo svojoj djeci bolju budućnost, nego samo način da na njihov račun zadržimo život iznad vlastitih mogućnosti. Žrtvujemo li svoju djecu stvarno tako lako?