Europska komisija se jučer pohvalila da je uposlila 150 svojih agenata za prisluškivanje javnog razgovora koji su na X-u vodili poduzetnik Elon Musk i Alice Weidel, AfD-ova kandidatkinja za kancelarku Njemačke na predstojećim izborima, s ciljem da pronađu nešto "nezakonito", nešto što će sugovornici reći, a moglo bi se interpretirati kao zločin protiv demokracije. Ta je vijest prošla kao nešto normalno ili čak poželjno, barem ako ćemo vjerovati medijskim napisima. Ali zapravo, svjedočimo jednom birokratskom ludilu koje ima tendenciju bolesnog širenja. Otprilike u isto vrijeme, Europska komisija u Hrvatskoj se pohvalila na društvenim mrežama direktivom kojom će nametnuti rodne kvote privatnim kompanijama koje žele biti izlistane na burzi.

U medijima se vodi javna rasprava o tome kako Europu učiniti konkurentnijom jer je jasno da Europa proizvodi samo regulacije. Kako do novih inovacija? Čini se da je politički establišment po tom pitanju prilično složan - treba "uložiti više novca u inovacije". Pritom, kad oni kažu "ulaganje", ne misle na politike koje privlače privatna ulaganja. O, ne. Oni pričaju o trošenju javnog novca, kreiranju novih EU fondova, iz kojih će financirati odabrane privatne kompanije koje bi onda trebale, po naredbi birokrata, donositi nove inovacije i tehnologije.

Ne trebam puno objašnjavati da to tako ne ide. Do inovacija ne dolazi po naredbi birokrata. Čak i ako na taj način dobijemo neke korisne proizvode - što je već samo u startu prilično upitno - to će u pravilu biti proizvodi koji kaskaju za onima u ostatku svijeta.

Ako ne vjerujete ekonomskoj teoriji, onda pogledajte noviju povijest. Nema boljeg, transparentnijeg primjera što se događa s gospodarstvom, a posljedično i državom, kada skupina birokrata određuje gospodarske prioritete i naređuje proizvodnji, od bivšeg SSSR-a. To je bila država koja je također imala tisuće zaposlenih komesara koji su odlučivali o tome što treba proizvoditi, kako i koliko. Ne trebam objašnjavati kako je to završilo.

Želimo li stvarno da i Europska unija doživi istu sudbinu? Osobno sam eurofil u smislu da podržavam postojanje takve zajednice, a poglavito jedinstvenog tržišta jer ono čini sve svoje građane bogatijima i slobodnijima, a Hrvatska kulturno i na svaki drugi način pripada europskom zapadu. Međutim, baš radi toga, moramo se izboriti za to da EU ne propadne, da ne postane siromašna kanta za smeće poput bivšeg SSSR-a. A trenutno je na pola puta do tog cilja.

Uvjerenje koje prevladava u Bruxellesu kaže da će se svaki problem riješiti trošenjem javnog novca. Vidite neki problem? Nema frke, sad ćemo kreirati novi fond, ECB će emitirati novi novac i potrošit ćemo XY eura u tu svrhu.

Problem kod takve politike je taj što ona ne rješava ništa, samo stvara nove probleme jer uništava gospodarstvo koje je prije bilo zdravo i kreira siromaštvo. Na taj način, ako država bude financirala sve i svakoga, ubrzo ćemo doći do stadija kad se više neće isplatiti pošteno raditi posao koji je koristan drugim ljudima. Svi će raditi samo da zadovolje uvjete EU birokrata koji upravljaju fondovima.

Vratimo se na Muska i Weidel. Novinari i mnogi političari smatraju da EU treba naći način da kazni Muska ili njegovu društvenu mrežu X zbog "uplitanja u političke izbore i demokraciju u drugoj zemlji".

Nema licemjernijeg argumenta od toga, s obzirom da su uglavnom isti ljudi koji se na njega pozivaju prekršili to isto pravilo masu puta. Europski političari se tijekom američke predizborne kampanje nisu libili komentirati američke kandidate i javno pružiti podršku Harris. Neki su čak otvoreno prozivali Trumpa da je rasist, a sada se pjene na Muska jer je, zamislite, podržao AfD. Svi mainstream mediji u Europi žestoko su navijali za Harris i protiv Trumpa, to nisu ni skrivali. Ako bi se provodio zakon da je zabranjeno podržati stranku ili kandidata na izborima u nekoj drugoj zemlji, onda bi svi europski novinari, kao i većina europskih političara, morali biti u zatvoru ili plaćati ogromne novčane kazne.

Neki se žale da je Musk na taj način dao "prednost" na svojoj platformi jednoj političkoj stranci i da je to nekako protuzakonito. Opet, svi mediji rade potpuno istu stvar, svaki medij neku političku opciju voli više, a neku manje.

Takvi zakoni, kad bi se provodili posve neutralno i objektivno bez diskriminacije, značili bi definitivno kraj slobode medija i govora općenito, a to bi efektivno značilo i kraj liberalne demokracije.

Jasno je, dakle, da se EU birokrati, političari i novinari vode prilično licemjernom logikom po kojoj bi jedan čovjek trebao živjeti i raditi svoj posao po kriterijima i pravilima koji ne vrijede za ostale. A zbog čega? Samo zato što ima političke stavove koji nisu u skladu s onim vladajućim stavovima u Europskoj komisiji. Ako to rade Musku, zapitajte se što tek pripremaju za ostale. To je vrlo opasan put u tiraniju i diktaturu.

Ljudi koji to podržavaju vjeruju da Musk ima pogrešne političke stavove. Ni ja se ne slažem s mnogim njegovim stavovima. Ali morate shvatiti, čak ni kad bi Gestapo uspio ušutkati Muska, to ne bi promijenilo rezultate izbora. Možda bi to čak još više pomoglo opcijama zbog kojih ga želite cenzurirati. Cenzura i politički progon neistomišljenika nikad nisu dobro rješenje.

To su samo neki primjeri politika koje vode samouništenju države, koje su izglasali političari kojima su građani Europske unije vjerovali da neće biti ekstremisti ni totalni luđaci. Kada je neki Europljanin glasao za stranku desnog centra, odnosno demokršćane ili liberale, je li to učinio s nadom da će oni uvoditi rodne kvote u privatni sektor? Je li to učinio s nadom da će oni ukinuti vozila na benzin i dizel? Je li ijedan birač desnog centra glasao za to da država financira lijeve ekstremiste loše našminkane u tzv. "fact checkere"? Je li to učinio s nadom da će oni financirati masu Gestapo agenata koji će prisluškivati razgovore građana na internetu i dijeliti packe zbog nepodobnog mišljenja?

Odgovor na sva ova pitanja je jasno - ne. To su politike lijevih ekstremista. Europska politika je u velikoj mjeri oteta od strane ekstremističke ljevice i postalo je svejedno za koga ćete na izborima glasati, provodit će se politike koje predlažu Zeleni i druge ekstremno lijeve opcije.

To je u svakom smislu - građanskom, ekonomskom, ali i samom državnotvornom, samoubilačka misija koja vodi ka samo jednom cilju. Vidjeli smo kako je prošao SSSR. Ne želimo to postati.

Postavlja se onda sljedeće logično pitanje: kako to spriječiti, kako spasiti Europu od ovog ludila? Mehanizmi promjene političkog puta, koja je neophodna, u Europskoj uniji jako su teški i dugotrajni. Do reforme će doći, samo što će ona trajati godinama.

U svakom slučaju, ljudi koji sada predstavljaju establišment, bez obzira na to iz koje političke stranke dolazili, neće biti ti koji će reformirati Europu. Volim mnoge liberalne političare, sviđa mi se njemački FDP, ali znam da oni nisu u stanju napraviti ono što se mora za spas Europe. Liberali su prefini, ne žele se zamjeriti medijima i ljudima koji su trenutno na moći čak i ako je sasvim izvjesno da neće još dugo držati tu moć. Za takve drastične reforme na svim razinama, koje će počistiti birokratski šljam i postaviti nove temelje za zdravi gospodarski rast, trebat će posve drukčiji političari - oni koji imaju odlučnost, a ne finoću. Oni koji se ne boje rizika da ih mediji pljuju i sramote.

Sve više ljudi diljem Europe shvaća da stvari ne idu u pravom smjeru, da su potrebne društvene, političke i ekonomske reforme i da tradicionalne političke stranke nisu te koje bi to htjele ili mogle učiniti. Zato se mase okreću onima koje mediji nazivaju krajnjom desnicom, "neonacistima" i drugim pogrdnim izrazima.

Postoje li temelji za takve etikete? Baš i ne. Ako proučite same kandidate političkih stranaka koje mediji tako etiketiraju, vidjet ćete da su to manje-više normalni ljudi, često čak i prilično liberalni po mnogim društvenim pitanjima. Jedini kriteriji kojima se mediji služe da bi nekoga etiketirali kao "desnog ekstremista", to su klimatske promjene, imigracija i euroskepticizam.

Što se tiče euroskepticizma, dovoljno je da niste zadovoljni državom koja troši preko svojih realnih mogućnosti i baca novac u vjetar tako kreirajući inflaciju. Ako ukažete na ovaj problem, a znate da on potječe iz europskih institucija, pa predložite neku reformu EU-a, optužit će vas da ste protivnik EU ili euroskeptik. Po njihovim kriterijima, ja sam euroskeptik jer ne želim da EU postane siromašna kanta za šutanje poput nekadašnjeg SSSR-a.

Većina tih tzv. "krajnje desnih" političara uopće nisu protivnici EU, pa čak ni Weidel za koju njemački i drugi mediji pišu da je za izlazak Njemačke iz EU. Ona je jasno više puta rekla da želi slobodnu trgovinu među europskim zemljama, ali EU se treba politički reformirati, a ako to nije moguće, tek onda bi raspisala referendum o napuštanju EU.

Kad je riječ o drugoj novinarima iznimno bitnoj temi, a to su klimatske promjene, nitko normalan ne negira njihovo postojanje. Međutim, birokrati i mediji su stvorili takvu atmosferu u kojoj ne smijete ni propitkivati načine na koje oni adresiraju problematiku klimatskih promjena. Njihovi načini su uvijek isti - zabrane onoga što ljudima koristi i trošenje javnog novca na uglavnom projekte koji neće služiti nikome i ničemu. Ako ste protiv takvog načina borbe protiv klimatskih promjena, onda ste krajnji desničar i neonacist.

Po pitanju imigracije - da, to je prilično teška tema i prevelik skepticizam u javnosti može dovesti do stvarnih problema među ljudima, do kršenja prava manjina. Ja sam pro-immigration i razumijem taj strah kod vladajućih. Ali isto tako moramo razumjeti i ljude u nekim europskim zemljama (Hrvatska, srećom, nije među njima) koji su u par godina dobili milijune novih sugrađana koji su došli s drugih kontinenata i žive po nerijetko drukčijim društvenim zakonima. Nesumnjivo mora doći do sukoba kultura i sigurnosnih problema. Establišment je to prilično jasno omogućio (i to često vlade desnog centra, demokršćani). Normalno je da će u takvoj situaciji doći i do građanskog bunta, a političari će morati adresirati i rješavati takve probleme prije ili kasnije.

Kad sve to uzmemo u obzir, moramo zaključiti da mediji potpuno pogrešno etiketiraju većinu tih po njima "ekstremno desnih", "krajnje desnih", "fašističkih", "neonasitičkih" političkih opcija. Neki od tih kandidata dio su LGBT zajednice, neki su vrlo liberalni po većini pitanja, a neki su i prilično dobri ekonomisti. Za primjer, nedavno u Indexovom članku o pregovorima za uspostavljanje nove austrijske vlade, novinar piše da "krajnja desnica ne želi neovisnost medija, već traži ukidanje vladinih subvencija medijima". Molim? Dakle, po novinarima, medij može biti neovisan samo ako ga financira državna vlast. I ako ste protiv toga, onda ste krajnji desničar. Totalno besmisleno.

Da se razumijemo, mnoge politike koje zastupaju predstavnici te "krajnje desnice" ne podržavam i uvijek ću ih zbog toga kritizirati. Ali iskreno, nije me briga što će neki političar misliti o klimatskim promjenama ako ima volju zaustaviti birokraciju koja se pretvara u nacistički Gestapo. Ako ima volju ukinuti sve EU regulacije koje služe za kontrolu govora i sprječavanje inovacija, onda je on pravi čovjek za taj posao bez obzira na to kako mu se stranka zvala i kako ga novinari etiketiraju.

Ova će godina biti godina velikih i turbulentnih promjena u Europi. Mediji će vas bombardirati apokaliptičnim naslovima. Oni će kmečati na sve strane, u to budite sigurni. Ali njihova moć postaje stvar prošlosti i oni više neće spriječiti stvari koje se moraju dogoditi da bi nam svima dugoročno bilo bolje.