Ako otvorite gospodarsku rubriku bilo kojeg portala ili upalite HRT u vrijeme bilo kojeg političko-ekonomskog talk showa, vjerojatnost da nećete vidjeti Vilima Ribića iznimno je mala. Ovaj vječni vođa sindikata državnih i javnih službenika čak i nije sam kriv što je postao hrvatski ekonomski savjetnik broj 1, više se radi o elementarnom nepoznavanju materije kod novinara i urednika u pojedinim mainstream medijima. Kad god na red dođe neka ekonomska tema, oni će pozvati Vilima Ribića jer po nekoj njihovoj logici, on predstavlja radnike. Zaboravljaju da nisu svi zaposlenici u javnom sektoru, a interesi javnog sektora i Vilima Ribića su najčešće dijametralno suprotstavljeni interesima radnika u realnom sektoru. Ribiću popularnost godi i on uživa dijeleći mudre ekonomske savjete hrvatskoj javnosti, a političari na vlasti ga očito pozorno slušaju, prate, bilježe i na koncu provode u djelo praktički sve njegove prijedloge.

U jednom od najnovijih istupa tako je u Studiju 4 HRT-a Vilim Ribić po tko zna koji put obrazlagao opasnosti koje prijete Hrvatskoj ako se odluči konačno na provedbu reformi.

"Financijski sektor forsira temu deficita i javnog duga, ali to nije u interesu poslodavaca ni radnika. To je u interesu samo financijskog sektora. Naravno da se trebamo fokusirati i na smanjenje javnog duga, ali ako to sada budemo radili, onda ćemo zagušiti naše mogućnosti...Mi imamo višak radne snage, imamo kapital i samo trebamo industriju staviti u funkciju. To treba zavrtjeti, povećati plaće da se poveća proizvodnja...Javni dug se mjeri udjelom u BDP-u, ako se poveća BDP, tako se smanjuje javni dug..."

To je, ukratko, filozofija koju Ribić prodaje hrvatskoj javnosti kako bi se odgodile nužne reforme. Istina je, međutim, da je taj financijski sektor itekako bitan i državi i poslodavcima i radnicima jer bez njega nema kredita, a Hrvatska živi na kredit i to Ribić potpuno zanemaruje. Također zanemaruje činjenicu da u Hrvatskoj imamo višak radnika u javnom, a manjak u realnom sektoru, upravo stoga što su plaće u javnom sektoru očito previsoke (ili imamo višak zaposlenih). Povećanje plaća u javnom sektoru, koje će se i dogoditi jer naša Vlada sluša Ribića, bit će samo još veći uteg na leđima realnog sektora kojem prijeti totalni kolaps ako ne dođe do rasterećenja.

U pravu je kad kaže da se povećanjem BDP-a smanjuje javni dug jer se on mjeri kroz udio u BDP-u, ali BDP se ne povećava napuhavanjem državnog sektora. Ribić prodaje priče kako će povećana potrošnja dovesti do veće proizvodnje, što je istina samo ako se ta potrošnja temelji na tržišnoj zaradi, a ne javnom dugu. Put do prosperiteta ide u suprotnom smjeru: prvo trebaš zaraditi da bi mogao trošiti. Budući da se javni sektor financira iz realnog, onda prvo treba pustiti realni sektor da zaradi dovoljno da bi se onda mogle povećavati plaće u javnom sektoru. To je jedini normalan put.

Ribić nam zapravo preporučuje grčki scenarij. Tako su Grci radili prije MMF-a, oni su se zaduživali da bi enormno povećavali potrošnju kroz napumpavanje plaća u javnom sektoru. To nije dovelo do rasta proizvodnje, to je dovelo do bankrota države.

Mi se trebamo, po pitanju javnog duga, ugledati u Irsku koja je bila u puno gorem položaju od Hrvatske. Irska je tijekom financijske krize 2010. imala javni dug veći od 110% BDP-a. Nisu htjeli zvati MMF nego su sami odlučili srediti svoje financije. Odlučili su se na mjere štednje, oštre rezove u javnom sektoru. Tada im je Paul Krugman (a on je nešto kao američka verzija Vilima Ribića) predviđao totalni krah irskog gospodarstva i govorio praktički iste stvari koje Ribić nama već godinama priča. Samo što Irci nisu poslušali takve "stručnjake", a to im se na kraju isplatilo. Danas je Irska najbrže rastuća ekonomija "stare" ili razvijene Europe, a javni dug im je sveden na 75% BDP-a i nastavlja padati. Irska država inače najmanje troši među svim državama Europske unije, samo 26% BDP-a, a ostale tri četvrtine BDP-a odnose se na realni sektor. Ako stvarno želimo riješiti javni dug i u isto vrijeme prosperirati, prekinimo slušati prodavače magle poput Ribića i jednostavno prekopirajmo sve što su Irci radili u razdoblju od 2010. do 2013. godine.