Izašle su informacije o visini plaće najpoznatijeg hrvatskog sindikalca Vilima Ribića i sad ga ljudi na portalima i društvenim mrežama prozivaju kao da je napravio nešto nelegalno ili barem nemoralno. A zapravo, visina njegove plaće ne može biti argument protiv Ribića.

Nisam njegov fan, mislim da to već dobro znate. Ali ne, plaća nije nešto što mu itko može realno predbacivati. Zašto? Prvo, to nije nešto što on skriva, informacije o njegovoj plaći poznate su već godinama i više puta objavljene u medijima. Ribić prima mjesečno više od 15 tisuća kuna neto.

Zašto to nije spektakl? Zato što je on taj novac zaradio, do zadnje kune. Ribić nije uhljeb iako ima takav posao da se bori uglavnom za privilegije uhljeba pa ga se često percepcira kao takvog. Ribić je osnovao sindikat kojem je na čelu već desetljećima. Taj je sindikat iznimno uspješan, a kad bismo usporedili rezultate sa sindikatima drugih javnih službi i u drugim zemljama Europske unije, prilično sam siguran da bi se Ribićev sindikat mogao pohvaliti najboljim rezultatima.

Ribić se bavi muljanjem i manipulacijama, širenjem dezinformacija, jer takav mu je posao. Kad se boriš za povećanje privilegija već privilegiranih ljudi u državi čije gospodarstvo stagnira, moraš jako puno lagati i muljati. A to njemu odlično ide. Budimo realni, on je u tome uspješan.

Mnogo su mu pomogli mediji i sami njegovi štićenici, odnosno učitelji i profesori. Odmalena se kroz obrazovni sistem djecu uči kako je zaposlenima u privatnom sektoru neprijatelj poslodavac, a ne država koja ih muze. Mediji to još više pojačaju, tako da javni sektor nema prirodnog protivnika kad njihov sindikat zatraži bilo kakvo povećanje svojih privilegija. Zaposleni u privatnom sektoru to ne vide kao ugrozu vlastitih interesa. Oni misle da su njihovi prirodni protivnici poslodavci jer tako su naučeni i informirani.

Članstvo u sindikatu je dobrovoljno. Očito su javni službenici, poglavito prosvjetari, shvatili koliko im Ribićev rad donosi dobrobiti i to nagrađuju plaćanjem članarine. Ribić zarađuje od dobrovoljne članarine svojih članova i od djelatnosti samog sindikata, a ne novcem poreznih obveznika. Druga je stvar što su članovi njegovog sindikata financirani novcem poreznih obveznika, što čini da je i Ribić posredno financiran iz proračuna, no svejedno to ne mijenja činjenicu da on svoju plaću zarađuje.

Također, neki su ukazivali i na njegov siromašni CV. Čovjek nema neke posebne kvalifikacije ni iskustvo u realnom sektoru, ali zašto bi i imao? Njegov sindikat je uspješan, vodi ga već dugo vremena jako dobro, tako da nije imao potrebe tražiti druge poslove i druga iskustva.

Ribiću možemo i trebamo zamjerati puno stvari, moramo i trebamo redovito raskrinkavati laži i zablude koje on širi u javnosti, ali ne možemo mu spuštati zbog plaće, radnog mjesta i CV-a.