Otkad je svijeta filozofi, intelektualci, znanstvenici, političari i vjerski autoriteti raspravljaju o napretku. Progresivisti zagovaraju tezu da napredak uvijek znači i poboljšanje te svaki napredak treba prihvatiti i poticati. Kvalitativno određivanje tog napretka nije predmet rasprava, uzima se zdravo za gotovo da će se korisnost ili štetnost određenog napretka sama „filtrirati“ te će tako ostati samo dobar i koristan napredak.

Ta misao je određena verzija teorije evolucije primijenjena na društvo. U procesu evolucije se podjednako pojavljuju dobre i loše genetske varijacije, a nove karakteristike se pokažu ili korisnima ili štetnima. Ako su korisne, one će uslijed veće uspješnosti organizama koje imaju te karakteristike opstati, a ako su štetne, onda će nestati jer će organizmi koji ih posjeduju umrijeti. Sam proces će se stalno ponavljati, ali će opstanak pozitivnih novih promjena biti osiguran dok će negativne jednostavno nestati jer će jedinke koje ih imaju imati manje uspjeha u razmnožavanju. Zbog toga progresivizam nalaže da ni društvene promjene ne treba zaustavljati te sve treba biti prihvaćeno jer će na kraju ipak opstati samo pozitivne promjene. Iako će se negativne promjene stalno događati, one neće biti trajne, trajne će biti samo pozitivne.

Konzervativci su uvijek pozivali na oprez, usporavanje određenih promjena ili njihovo potpuno zaustavljanje. Konzervativni pogled je izražavanje sumnje prema promjenama i straha da određene promjene mogu nepovratno naštetiti boljitku ljudi i društva. Zbog toga se konzervatizam kroz povijest stalno mijenjao te se ne može gledati kao koherentna politička ideologija. Njegova uloga je reagirati na promjene, bilo zahtijevanjem za zaustavljanjem promjena ili samo njihovim usporavanjem. Ali je uvijek reakcionaran, uvijek odgovara na već započete procese, a ne stvara nove. Kada i zagovara neke trenutne promjene, ne radi se o napretku na novo, nego pozivanju na povratak u određeno prošlo stanje. Konzervativni pogled znači upozoravati na štetne promjene ili štetne posljedice nekih promjena te njihovo usporavanje da bi se ljudi i društvo mogli prilagoditi jer postoje opasnosti koje ne možemo predvidjeti, efekti koje možemo ograničiti, utjecaji koje ne možemo lokalizirati pa ako se i događaju određene promjene, njih treba usporiti i sporije u njih ulaziti da bi lakše mogli reagirati na opasnosti.

Najekstremniji dio konzervativni misli se odnosi na vraćanje unazad ili stajanje na mjestu. Budućnost je opasna, stoga trebamo stajati na mjestu ili se vratiti u idealiziranu prošlost.

Stvarna politološka analiza je puno kompleksnija, s puno više podjela i nijansi, ali iako je ovo bila simplifikacija, u principu je točna. A uvođenje analize raznih nijansi konzervatizma i progresivizma te područja u kojima se preklapaju i/ili nadopunjuju bi uvelo preveliku konfuziju u poantu teksta. Poanta je da u Hrvatskoj ne postoji ekonomski progresivna politička opcija i radi se samo o konzervativnom pristupu ekonomiji.

Ne radi se o svjetskim okvirima, gdje društveno konzervativne političke opcije najčešće zagovaraju progresivne ekonomske politike, bar u odnosu na ljevičarske koje iako društveno progresivne najčešće imaju ekonomski konzervativnu misao, u smislu da im je odgovor na ekonomska pitanja dosta strašljiv, oprezan i reakcionaran. Nerijetko zagovaraju održavanje starih ekonomskih politika ili povratak na one iz idealizirane prošlosti. Većina politologa upravo u zaostalosti odgovora na ekonomska pitanja vidi pad popularnosti mnogih lijevih stranaka u Europi i SAD-u.

Što se događa u Hrvatskoj? Može li se pronaći ozbiljna stranka koja nije konzervativna po ekonomskim pitanjima?

Teško, Hrvatska od samih početaka odbija bilo kakav ekonomski napredak. Ekonomska misao je konzervativna i orijentirana na održavanje sadašnjeg stanja ili povratak na idealizirano stanje iz prošlosti, najčešće koristeći frazu "To je u Jugoslaviji bilo bolje." Subvencije brodogradilištima, poticaji poljoprivrednicima, glomazna socijalna država, anti-poduzetničko ozračje, strah od stranih investicija...bijeg od kapitala je konstanta hrvatske politike i društva.

Na vijest o dolasku stranih investicija je prva reakcija strah od iskorištavanja i činjenice da nitko normalan ne investira u nešto od čega ne očekuje zaradu. A Hrvati ne žele da netko zarađuje na njihovome, bez obzira što oni sami ne zarađuju i ostavljaju tvornice, polja i prirodne resurse da propadaju. Mrtvi kapital, kapital koji je neiskorišten i kao takav ne donosi nikakvu financijsku ili drugu korist, je očigledno draži od živog kapitala koji će svojom reprodukcijom dovesti do poboljšanja gospodarskog stanja. Svaki poduzetnik je potencijalni lopov jer želi oživjeti mrtvi kapital, a svaka investicija iz inozemstva je znak da nas netko želi prevariti i ukrasti naš mrtvi kapital. Riječ kapital je psovka i ne koristi se u svom pravom značenju nego kao optužba. Kapital ne želimo, bojimo ga se i preziremo svakoga tko ga ima, iako najčešće nemamo pojma o čemu govorimo. Reći da netko ima i koristi kapital je optužiti tu osobu za krađu, prijevaru i iskorištavanje. Protiv kapitala se valja boriti jer predstavlja sve najgore što se može dogoditi.

Taj odnos nije nimalo suptilan, on se uzdiže da se pokaže vlastita vrlina. Ako netko mrzi kapital, on je automatski bolji kao osoba, političar ili intelektualac. Zlatko Komadina (SDP) je govorio o sukobu rada i kapitala, u kojem je naravno svaka dobronamjerna osoba na strani rada i protiv kapitala. To što nema smisla govoriti o sukobu rada i kapitala jer se radi o komplementarnim pojmovima, tj. kapital bez rada je jednako neproduktivan kao i rad bez kapitala, za njega je sasvim nebitno. Bitno je da društvo mrzi samu riječ iako nema pojma što predstavlja pa je politički dobro prikazati se kao protivnik tog zla zvanog kapital.

Neizostavan dio folklora su i sindikati koji su postali zaštitnici poštenog radništva od kapitala. Njihova uloga je održavanje trenutnog stanja ili idealno povratak u neko prošlo idealno stanje, a kapital je prijetnja tome. Nije ni čudo da su predstavnici sindikata Petrokemije u trenutku kada se našla u prvim poslovnim problemima tvrdili "Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital." Trebalo je spriječiti ulazak zlog kapitala u Petrokemiju da se nešto ne promijeni, unatoč tome što je odbijanje promjena i dovelo Petrokemiju do ruba financijskog ponora.

Petrokemija je uspješno obranjena od kapitala, a nekoliko godina poslije ostvaruje još veće gubitke i moli državu da novcem poreznih obveznika spasi radna mjesta. Ako vas zanima tko u imaginarnom sukobu rada i kapitala gubi, pogledajte samo slučaj Petrokemije. Rad je odolio naletima kapitala, a nekoliko godina poslije se nalazi pred propašću i gašenjem svih radnih mjesta. Nepoželjni kapital je jednostavno našao drugo područje i rad koji će ga prihvatiti te u sinergiji ostvariti koriste i za kapital i za rad.

Prije nekoliko dana je trenutni ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat izjavio da je interes ulaganja u Hrvatsku velik, ali "Ne smijemo dopustiti da nam uđu sve i svakakve investicije". Riječ "investicije" je samo jedna varijanta riječi "kapital". Ministar je pokazao konzervativan pristup investicijama/kapitalu, što će u trenutnom društvenom ozračju biti prihvatljivo većini ljudi. Zašto konzervativan? Pa rekli smo na početku da konzervatizam teži usporavanju promjena, a ministar želi usporiti navalu investicija tj. kapitala u Hrvatsku. Kapital je potencijalno opasan i treba ga polako propuštati te kontrolirati sve njegove efekte. Da bi se kapital kontrolirao, ne smije se dopustiti "da nam uđu sve i svakakve investicije", već ih treba birati.

Takav konzervativni pristup kapitalu i općenito ekonomiji je i doveo do toga da u Hrvatskoj nema gotovo nikakvih investicija, a rast BDP-a je zanemariv i puno niži od usporedivih zemalja. Konzerviranje loših institucija, koruptivnih interesnih skupina, neefikasnog i skupog javnog sektora, glomazne socijalne države, neprofitabilnih kompanija i konzervativne socijalističke ekonomske misli je dovelo Hrvatsku do potpunog društvenog, demografskog i gospodarskog propadanja. Krajnje je vrijeme za progresivnu ekonomsku misao, za dokidanje s konzerviranjem loših ekonomsko-političkih praksi i politika, za prekid održavanja trulog statusa quo i za promjenu smjera te trčanje ususret kapitalu, a ne kao dosad - bježanje od kapitala.

Hrvatskoj ne treba oprezan napredak jer u njenom slučaju oprezan napredak predstavlja odsustvo bilo kakvog napretka. Hrvatskoj treba progresivna ekonomska misao i što brži napredak.