Kapital se odnosi na sve što povećava ljudsku sposobnost da izvršava ekonomski korisne funkcije i može biti materijalnog ili nematerijalnog oblika. Od svih oblika najproduktivniji je i dugoročno društveno najkorisniji ljudski kapital, što se odnosi na znanja, vještine, sposobnosti i ostale faktore koji utječu na produktivnost te učinkovitost ekonomski korisnih radnji. Funkcija kapitala je uvijek u tome da on nadopunjuje i obogaćuje rad, propulzivno djeluje na ekonomski rast i time utječe na rast realnih nadnica, kvalitetu života te sreću i zadovoljstvo. Bez rasta kapitala ne mogu rasti ni plaće jer rad sam po sebi nije kvalitativno ekspanzivan, samo kvantitativno. Da bismo radom povećali blagostanje, možemo samo raditi više vremena (a i to je ograničeno trajanjem dana te biološkim ograničenjima), a podizanje efikasnosti rada ovisi isključivo o kapitalu, što materijalnom - što nematerijalnom.

Tip kapitala koji je najviše povezan s radom je ljudski kapital i slobodno se može tvrditi da je ljudski kapital ključni faktor razvoja ekonomije i društva.

Najrazvijenije zemlje su odreda zemlje s vrlo visokom razinom razvoja ljudskog kapitala, a mnoge su razvoj ljudskog kapitala koristile kao komparativnu prednost jer nisu bile u poziciji da npr. eksploatacijom sirovina ostvaruju gospodarski rast. U zemlje koje su svoju razvojnu paradigmu temeljile na razvoju ljudskog kapitala su Japan, Irska, Južna Koreja, Švicarska, Tajvan...a ostale najrazvijenije zemlje koje su imale pristup domaćim sirovinama su svejedno razumjele da svoje blagostanje moraju temeljiti na ljudima umjesto na sirovinama i ostalim oblicima materijalnog kapitala.

Razvoj ljudskog kapitala je jedan od najboljih pokazatelja dugoročnog gospodarskog razvoja i ključan je u svim predviđanjima budućnosti. Prema mjerenjima Indeksa ljudskog kapitala Svjetskog ekonomskog foruma za 2017. zemlje s najrazvijenijim ljudskim kapitalom su:

1. Norveška
2. Finska
3. Švicarska
4. SAD
5. Danska
6. Njemačka
7. Novi Zeland
8. Švedska
9. Slovenija
10. Austrija.

Hrvatska se nalazi na 37. mjestu među 130 zemalja, što je solidno u globalnim okvirima, ali relativno loše u okvirima Europske unije. Od zemalja EU iza Hrvatske se nalaze Cipar, Mađarska, Malta, Rumunjska, Portugal, Španjolska i Grčka.

Indeks je podijeljen na tri dijela: 1. Kapacitet (mjeri obrazovnu strukturu stanovništva prema razini obrazovanja te pismenosti i znanju osnovnih matematičkih operacija), 2. Distribucija (mjeri stopu participacije, stopu nezaposlenosti, stopu podzaposlenosti - zaposleni na pola radnog vremena koji žele raditi puno radno vrijeme i zaposleni na pozicijama ispod njihovog stručnog i obrazovnog ranga - te distribuciju po spolu) 3. Razvijenost (primarno mjeri razvijenost i efikasnost obrazovnog sustava) i 4. Know-how (mjeri obrazovnu strukturu radne snage kao i ekonomsku kompleksnost te dostupnost kvalificirane radne snage).

Pogledajmo kako Hrvatska stoji po svakom od navedenih kriterija.

Kapacitet - 48. mjesto

Dobri pokazatelji o visokoj pismenosti i postotku završetka osnovne škole ne govore baš ništa jer je osnovnoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj obavezno, a sve visoko i srednje razvijene zemlje imaju visoke ocjene u tim segmentima te se ukupna pozicija razlikuje u nijansama. Ono što zabrinjava je to što je Hrvatska relativno loše pozicionirana s obzirom na tercijarno obrazovanje (fakulteti, visoka učilišta i sl.) gdje se nalazi tek na 69. mjesto među 130 zemalja kada se promatra glavna dobna skupina od 25-54 godine, s 14,3% onih s višim obrazovanjem od sekundarnog. Zabrinjavajući trend je da Hrvatska postaje sve lošije pozicionirana po tom pogledu, jer zauzima 55. mjesto po postotku visokoobrazovanih u populaciji od 65+ godina, 63. u populaciji od 55-64 i 69. u populaciji od 25-54 goine, što znači da Hrvatska, iako postaje sve obrazovanija po udjelu visokoobrazovanih u stanovništvu, ona ustvari relativno postaje sve manje obrazovana u odnosu na druge.

Nije da udio visokoobrazovanih ne raste, on samo raste sporije nego kod drugih. Podsjetio bih na izjavu bivše ministrice rada Nade Šikić (HDZ) o tome kako Hrvatska ima previše visokoobrazovanih. Ta ideja postoji i u samome društvu, dojam da više obrazovanih nekako šteti gospodarskom napretku. Naravno da je to obična glupost iako je točno da sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj ima mnogo problema te je njegova kvaliteta u najmanju ruku upitna. Također, struktura visokoobrazovanih i favoriziranje pravnika i ekonomista je samo reakcija na činjenicu da je opća društvena ideja uspjeha zapošljavanje u državnoj birokraciji. Tako da su izjave od strane ministara kako Hrvatskoj treba manje visokoobrazovanih još jedan očigledan primjer negativne selekcije u politici, gdje se ne biraju stručni i sposobni nego podobni.

Distribucija - 80. mjesto

U ovom je segmentu Hrvatska najgore rangirana, primarno zbog nezaposlenosti i niske stope participacije. Već sam pisao kako Hrvatska ima jako nisku stopu participacije, tj. udio radno sposobnih građana koji su zaposleni ili aktivno traže zaposlenje, što pokazuju i ovi podaci. Tek 63. mjesto po pitanju stope participacije je očekivana jer Hrvatska ima izrazito nisku stopu od 51,7% radno sposobnih koji rade ili aktivno traže zaposlenje.


Izvor: TradingEconomics/Eurostat

Po pitanju distribucije poslova između muškaraca i žena, tzv. "gender gap" u ovoj metodologiji ne znači nikakva razlika u plaćama, korigirana ili ne, već samo prikazuje disparitet između broj zaposlenih žena i zaposlenih muškaraca. U najbrojnijoj grupi između 25 i 54 godine Hrvatska stoji dosta dobro, na 21. mjestu u svijetu, što je najbolja ocjena koju Hrvatska ima u bilo kojem segmentu. Na 100 zaposlenih muškaraca u Hrvatskoj dođe 92,5 zaposlenih žena, što je bolje od Finske, Švicarske, SAD-a, Danske i Njemačke. Ovo je možda jedan od šokantnijih podataka u cijelom izvješću, da je Hrvatska u dobnoj strukturi između 25 i 54 godine poslovno ravnopravnija od Finske i Danske. Velike rodne razlike se u Hrvatskoj slučaju pojavljuju u manjim dobnim skupinama, tj. kod jako mladih i jako starih, ali u glavnom dijelu radne populacije su relativno niske.

Naravno, tradicionalni problem nezaposlenosti Hrvatsku stavlja na tek 103. mjesto od 130 zemalja te je to uvjerljivo najgori pokazatelj koji jako ruši ukupnu ocjenu Hrvatske. Za poboljšanje ovog pokazatelja je potrebno liberalizirati i fleksibilizirati Zakon o radu, smanjiti udio radne snage koja radi u javnom sektoru, a zaštićena je kao lički medvjed, stvoriti bolju poslovnu klimu deregulacijom, debirokratizacijom i smanjivanjem poreznog opterećenja i općenito urediti gospodarski okvir jer je to očigledno jedna od stvari koje jako negativno utječu na dojam investitora o Hrvatskoj i vuče se kroz sve statistike povezane s ekonomskim pokazateljima te ruši ukupnu poziciju države u njima.

Razvijenost - 32. mjesto

Iako u gotovo svim aspektima kvalitete obrazovnog sustava Hrvatska stoji jako loše, jako je dobro pozicionirana s obzirom na udio onih koji upisuju sekundarno i tercijarno obrazovanje (srednja, viša, fakultet), ukupna kvaliteta tog obrazovanja je jako loša te se po kvaliteti obrazovnog sustava Hrvatska nalazi tek na 97. mjestu, što znači da je kvaliteta njenih obrazovnih institucija manja od kvalitete obrazovnih institucija u Turskoj, Maliju, Tanzaniji, Namibiji, Bangladešu i cijelog niza zemalja za koje smatramo da su nerazvijenije od nas i na njih patronizirajuće gledamo. Ako je kvaliteta obrazovanja fobarprediktivni faktor budućeg razvoja, onda se moramo zapitati do kada ćemo mi gledati superiorno na npr. Afriku, a kada će oni raditi isto prema nama.

Također je veliki problem i to što kompanije ne investiraju u obrazovanje svojih radnika te se po tome Hrvatska nalazi na tek 114. poziciji. Izgleda da je dominantna ideja u Hrvatskoj da je obrazovanje isključivo odgovornost države i da prestankom formalnog obrazovanja više nema potrebe za unaprjeđivanjem znanja i vještina. To je definitivno porazan podatak na kojem treba poraditi podjednako i javni i privatni sektor, i svi trebaju shvatiti da u današnjim uvjetima znanje brzo zastarijeva te je potrebno kontinuirano cjeloživotno obnavljanje i unaprjeđivanje znanja od čega će na kraju imati koristi i užasno neefikasni javni sektor (136. od 137 zemalja po efikasnosti javnog sektora, bolji samo od Venezuele) i privatni sektor.

Know-how - 39. mjesto

Loša pozicija u ovom segmentu, ali ne toliko loša kao u segmentu distribucije. Prosječne pozicije za udjele u radnoj snazi onih s tercijarnim obrazovanjem (32. mjesto) i sekundarnim obrazovanjem (26. mjesto) te neloša ekonomska kompleksnost (30. mjesto) koja mjeri ukupnost znanja i vještina radne snage prema izvoznim proizvodima neke zemlje je slaba utjeha za katastrofalnu 102. poziciju kod mjerenja dostupnosti kvalificirane radne snage, što poslodavci često i iznose kao jedan od glavnih problema njihovog poslovanja. Ali, ako uzmemo u obzir sve prijašnje pokazatelje oko obrazovanja i tržišta rada, onda ovo nije nimalo zapanjujuće.

Kada pogledamo uspjehe po segmentima, Hrvatska može još biti i zadovoljna zbirnim 37. mjestom. Naravno da je to daleko od dobrog, ali s obzirom na sve, moglo je i gore. Ipak, u svim segmentima Hrvatska bolje stoji od svjetskog prosjeka osim u distribuciji, što je primarno krivica visoke nezaposlenosti i niske participacije stanovništva te očiti dokaz da hrvatska država lošim zakonima i politikama destimulira rad. A destimulira ga standardno lošim ekonomskim politikama, restriktivnom Zakonu o radu, birokratiziranošću, pravnom nesigurnošću i relativno visokim poreznim opterećenjem rada.

Problemi su očigledni i očigledno postaju sve gori. Desetljeća zanemarivanja obrazovanja je dovelo do toga da se ono pretvorilo u neefikasnu birokratsku instituciju punu nepotizma koje pati od istog problema kao i ostatak društva, a to je negativna selekcija, te je domaća znanstvena scena postala ruglo ne samo u drugim zemljama nego i u vlastitoj državi. Zanemarivanje obrazovanja je dovelo do toga da znanstvena zajednica nema skoro nikakav legitimitet u narodu, jer je sam narod detektirao da je ona samo dio šireg problema, i puno više politizirana nego profesionalizirana zbog čega Hrvatska gubi kvalitetne znanstvenike koji odlaze u inozemstvo. Nažalost, stvari postaju relativno gore i kao država relativno zaostajemo za drugima, kako u ekonomiji, tako i u kvaliteti obrazovnog sustava.