Hrvatska ima, u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe, slab izvoz. On je rezultat slabijeg uvoza zbog protekcionističkih državnih politika.

Trgovinski rat između SAD-a i Kine se intenzivira te uvodi znatne neravnoteže u gospodarstvo obje zemlje. Iako su dobrim dijelom zbog tog trgovinskog rata mnogi analitičari predviđali usporavanje svjetskog gospodarstva početkom ove godine, to se ipak nije dogodilo pa su gospodarski pokazatelji SAD-a, Kine i EU iznad očekivanja (najviše u SAD-u).

No, to ne znači da ne postoji opasnost od opadanja gospodarske aktivnosti na svjetskog razini uslijed eskalacije trgovinske krize između dvije od tri najveće ekonomije na svijetu, SAD-a i Kine, s potencijalnim širenjem i ne treću, EU. Čak i ako zanemarimo geopolitičke korijene sukoba, ipak ostaje činjenica da Kina ima puno više trgovinskih barijera na uvoz od SAD-a pa se situacija može gledati u svjetlu pritiska SAD-a da prisili Kinu na pošteniji trgovinski odnos. Ovaj tekst se neće baviti problemom trenutnog trgovinskog rata (o tome smo već pisali), nego pitanjem korisnosti međunarodne trgovine kao takve.

Pitanje je naoko jednostavno; isplati li se zemljama trgovati međusobno, u smislu da im to pomaže ostvariti gospodarski rast?

Jednostavna pitanja često imaju komplicirane odgovore, ali ne i u ovom slučaju. Korisnost međunarodne trgovine je dobro dokumentirana i dokazana, u teoriji i praksi. Najcitiranija istraživanja (kao Frankel & Romer 1999, Alcalá & Ciccone 2004 i Pavčnik, N. 2002) dokazuju snažan pozitivan utjecaj međunarodne trgovine na produktivnost i dohodak.

Faktori koji uzrokuju to da države imaju korist od veće trgovine su brojni, ali se mogu podijeliti na nekoliko glavnih. Veća trgovina s inozemstvom povećava konkurenciju domaćim kompanijama i time na njih stavlja dodatne pritiske za efikasnijim poslovanjem, što dovodi do bolje "kreativne destrukcije" tj. odumiranja onih neefikasnih koje zamjenjuju one efikasnije. Ekonomija obujma onima koji su najefikasniji na domaćem tržištu nudi dodatne nagrade jer njihovo potencijalno tržište nije samo jedna država nego cijeli svijet i time imaju puno veću potencijalnu potražnju, stoga mogu rasti više nego što bi rasle na zatvorenom tržištu jedne države.

Transfer tehnologija i znanja se puno brže odvija trgovinskim poslovnim odnosima sa svijetom nego što bi to bilo da svaka država inovira i razvija tehnologiju sama za sebe. Naglasak glavnih faktora je zajednički; efikasnost. Vanjskom trgovinom se domaće kompanije moraju boriti s globalnom konkurencijom što ih prisiljava na efikasniju proizvodnju i poslovanje, što za prelijeva na produktivnost, a time i dohodak, a transfer tehnologije i know-how iz zemlje u zemlju dodatno intenzivira sve te posljedice trgovine.

Podaci od 1945. do 2014. pokazuju da je korelacija između rasta realnog BDP-a po stanovniku i rasta izvoza kao udio u BDP-u pozitivna i jaka. Jednostavno, rast izvoza dovodi do rasta BDP-a po stanovniku. Netko površan može pokušati argumentirati da je sasvim jasno kako izvoz pomaže razvoju, ali da ipak treba ograničavati uvoz.

Prvi problem s tim argumentom je to što ne postoji država na svijetu koja bi drugoj dopustila izvoz njihovih proizvoda na njeno tržište ako je istodobno njoj zabranjeno izvoziti na tržište druge države. Trgovina je dvostrana i nerealno je očekivati da će bilo tko otvoriti svoje tržište za proizvode onih zemalja koje su istodobno zatvorile svoje tržište za kompanije te zemlje. Drugi problem je pitanje same poslovne stvarnosti. Sama ideja otvaranja granica za uvoz (osim uvoza jeftinijih proizvoda za svoje stanovništvo) i jedna od glavnih koristi trgovine je podizanje konkurencije domaćim kompanijama što će ih prisiliti na efikasnije poslovanje, a one koji to ne uspiju osuditi na propast, što će otvoriti prostor novim i efikasnijim kompanijama.

Kada ne postoji taj pritisak od uvoza, domaće kompanije nikada neće postati dovoljno efikasne da se mogu natjecati na tržištu drugih zemalja s njihovim domaćim kompanijama. Nekakav izvoz će uvijek postojati, ali će biti relativno slab.

Domaće kompanije će se ugodno smjestiti na tržište vlastite zemlje, gdje su zaštićene, ali gdje ne postoji prostor za njihov rast. Tijekom vremena problemi neefikasnosti će se ipak nagomilavati i te kompanije neće moći poslovati bez pomoći države u obliku poticaja, garancija, osiguravanja monopolskog statusa i sl. Tu neefikasnost će posredstvom države plaćati samo stanovništvo te zemlje. To se jako često događalo u Hrvatskoj.



Treba imati na umu i da se međunarodna trgovina i njena uloga donekle razlikuju među zemljama, ovisno o geografskim i drugim obilježjima. Najveća razlika je u odnosu na samu veličinu zemlje. Giganti poput SAD-a, Kine, Rusije i Brazila mogu lakše priuštiti suzbijanje vanjske trgovine od malih država (iako ni jednoj državi to ne odgovara). Razlog leži u jednostavnoj činjenici da su velike države toliko geografski raširene da unutar svojih granica imaju jako puno sirovina, a samom svojom veličinom imaju i puno veće unutrašnje tržište. Malim zemljama nedostaje dovoljno sirovina, ali i dovoljno veliko tržište da bi se "zatvorile".

Za primjer, SAD vrlo vjerojatno može proizvesti automobil koristeći sirovine, kompanije i know-how isključivo unutar svojih granica, iako će cijena biti puno veća nego da trguje s inozemstvom. Ali male države kao Hrvatska jednostavno nemaju ni dovoljno sirovina, ni dovoljno veliko tržište ni dovoljno kompanija s know-how za proizvesti sve dijelove potrebne za sklopiti automobil. Zbog toga je važnost vanjske trgovine relativno veća za male zemlje, što pokazuju i podaci jer male zemlje imaju veći izvoz/uvoz po glavi stanovnika od velikih.

Usput rečeno, Hrvatska osim što ima jako slab izvoz po glavi stanovnika, ima i jako slab uvoz po stanovniku, puno manji od usporedivih zemalja EU kao što su Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Estonija i drugih zemalja srednje i istočne Europe. To proizlazi iz činjenice da su hrvatske kompanije slabo orijentirane prema izvozu i radije odabiru životarenje na unutrašnjem tržištu RH gdje ih štiti država, ali i činjenica da male države moraju uvoziti da bi izvozile. To znači da, ako kompanija u Hrvatskoj želi proizvesti nekakav kompliciraniji proizvod, ona mora uvesti sirovine i poluproizvode. Nizak izvoz je rezultat niskog uvoza. Situacija je nastala zbog desetljeća protekcionističkih politika (netrgovinskih) i drugih barijera da bi se "očuvala industrija". To je putem ranije opisanog procesa u Hrvatskoj dovelo do jako velikih neefikasnosti u gospodarstvu, a kompanije koje se štitilo su održavane novcem građana.

Kreativna destrukcija je bila jako niska, a krah se samo odgađao uz visoku cijenu. Hrvatska, usprkos mitovima, nije deindustrijalizirana država. U Hrvatskoj je prema podacima Svjetske banke podjednak udio radnika u proizvodnji kao u Njemačkoj (oko 26-27%), ali je industrija manje produktivna, manje inovativna te je rad slabije kapitalno opremljen. Sve to je rezultat protekcionističkih politika dosadašnjih državnih vlasti koje su pod parolom "zaštita industrije" ustvari samo štitili neefikasnost, korupciju, nepotizam i neinovativnost.

Međunarodna trgovina je korisna te je treba što bolje iskoristiti. Upravo oni koji su odbijali iskoristiti njene blagodati su ti koji su postupno zaostajali, ne oni koji su se otvorili svjetskom tržištu.