Hrvatska je još uvijek relativno mlada demokracija pa kod nas demokratski procesi i javne rasprave ne mogu biti previše efikasne. Tako se rasprava o Istanbulskoj konvenciji svela na raspravu o transrodnosti, LGBT pravima i slično, o svemu osim onome za što se konvencija deklarativno zalaže. A konvencija se deklarativno zalaže, podsjetit ću vas još jednom, za suzbijanje nasilja nad ženama.

Pustimo sad na trenutak sve radikalne nelogičnosti koje ona sa sobom nosi, kao što je uvođenje termina "rodno uvjetovano nasilje" pri čemu je to svaki čin nasilja (fizičkog, seksualnog, emotivnog i ekonomskog) koji počini osoba koja se određuje kao muškarac prema osobi koja se određuje kao žena. Zaboravimo na trenutak sve te nebuloze i zamislimo da imaju smisla. Koliko ova konvencija zaista može utjecati na smanjenje "rodno utemeljenog" nasilja? To nam nitko još nije rekao! Svi intelektualci, novinari i aktivisti koji pozivaju na prihvaćanje ove konvencije polaze od pretpostavke da će ona pomoći ženama kao da je to samo po sebi razumljivo.

Nikome od njih, niti medijima koji bjesomućno guraju ratifikaciju, niti političkim strankama (SDP, HDZ, HNS, GLAS, Pametno, IDS i druge), nijednom zagovaratelju nije palo na pamet da napravi ili naruči neku ozbiljnu studiju, istraživanje koje će nam reći što konkretno ova konvencija može učiniti da se suzbije nasilje nad ženama. A upravo to je ono što mene najviše zanima i ono što mislim da najviše zanima i većinu ljudi. Svi želimo da se nasilje suzbije! Hoće li ratifikacija Istanbulske konvencije imati ikakav, veliki ili nikakav utjecaj na suzbijanje nasilja - to nam još nitko nije obrazložio nikada ničim. A trebali su, jer ako nešto guraš narodu i parlamentu, onda valjda trebaš predočiti i dokaze za svoje tvrdnje i razloge zašto bismo to trebali prihvatiti.

Ja sam si danas dao malo truda i uzeo malo vremena da provjerim kakvi su rezultati nakon ratifikacije u drugim zemljama. Turska je prva ratificirala Istanbulsku konvenciju, još u ožujku 2012. godine pa mislim da je prošlo dovoljno vremena da možemo usporediti rezultate.

Prema članku aktivistice za ženska prava Sarabrynn Hudgins u Huffington Postu, u Turskoj je nasilje nad ženama tijekom zadnjih 10 godina eskaliralo!

"Nasilje u obitelji užasno je uobičajeno. Prema izvještaju Ministarstva obitelji i socijalne politike 86% žena u Turskoj doživjelo je fizičko ili psihičko nasilje od strane partnera ili člana obitelji. Preko 300 žena umrlo je od nasilja u obitelji samo u 2015. godini. Zakon o suzbijanju nasilja postoji, ali je njegova provedba ograničena jer muškarci osuđeni za nasilje u obitelji često dobivaju samo blage kazne ako sudac smatra da je njihovo ponašanje "pozitivno" ili "poštovano". Ponekad suci kažnjavaju i žene skupa s muškarcima."

Riječ je o 2015. godini. Zanimljivo je da se prethodne godine pisalo o strelovitom rastu nasilja nad ženama "i brojčano i u smislu brutalnosti" pa je u 2014. godini zabilježeno 294 ubojstava žena od strane njihovih muških članova obitelji. Drugim riječima, u 2015. je taj broj još više porastao na preko 300. Sve to usprkos implementaciji zakona i svih mogućih propisa u skladu s Istanbulskom konvencijom.

Nurjye Kadan, čelnica Ureda udruženja za ženska prava Izmir Bar, kaže da je proteklih 10 godina (od 2004. do 2014.) došlo do povećanja nasilja nad ženama, ali i samo nasilje je postalo još više "barbarsko", tako da "graniči s torturom".

"Žena koja je došla kod nas po pravnu zaštitu prošle godine izbodena je nožem 42 puta, to je učinio njen suprug. Žene nisu samo ubijene; njih se muči i nad njima se iživljava prije i nakon ubojstva. Doza nasilja već graniči s torturom."

"Izgubili smo 294 žene samo prošle godine", rekla je Nadin u intervjuu 2015. "To je samo onaj broj do kojeg smo uspjeli doći. Država ne dijeli sve podatke."

Netko će reći da Turska nije najbolji primjer jer velike su kulturološke razlike s Hrvatskom. Istina, u Turskoj tri četvrtine žena ne odlučuje samostalno o svojoj udaji, a preko 25% ih uđe u brak prije punoljetnosti. Ali bitan je trend prije i nakon ratifikacije Istanbulske konvencije. Ako ratifikacija Istanbulske konvencije nije pomogla baš nimalo Turkinjama, nego se njihovo stanje očito još i pogoršalo, zašto mislite da će pomoći Hrvaticama?

I ne mora biti Turska jedini primjer, nju sam uzeo samo zato što je ona prva ratificirala konvenciju pa je imala najviše vremena pokazati rezultate. Uzmite i bilo koju drugu zemlju koja se ubrzo pridružila Turskoj, npr. Srbija, Švedska, BiH...Vidjet ćete da nijedna od njih nije postigla značajan pozitivan pomak u suzbijanju nasilja nad ženama.

Koja je onda svrha tolikog guranja jedne konvencije koja ne pokazuje na terenu nikakve pozitivne rezultate? Možda je odgovor dala europarlamentarka Dubravka Šuica kad je (vjerojatno slučajno) rekla na televiziji ono što većina medija taji: implementacija Istanbulske konvencije koštat će nas najmanje milijardu kuna. To nije malen novac i za taj novac je sasvim normalno što se udruge i njihovi novinari grebu za ratifikaciju, što vrše pritisak na vlast itd. U tome je sva filozofija, nikome od njih nije stalo do zlostavljanih žena.

I sad moram biti direktan: Istanbulska konvencija ne štiti žene baš ni od koga, ne pomaže nikome osim pojedincima koji će se materijalno okoristiti i naplatiti svoje zagovaranje nečijih prava. Hrvatska nema nikakve realne razloge niti argumente da se ona ratificira. Istanbulska konvencija jednostavno ne vrijedi milijardu kuna.