Sindikat prosvjetnih radnika nametnuo je javnu raspravu o koeficijentu, i to na način da se on treba podignuti. Mnogi prosvjetni radnici ističu da to nije zahtjev za većom državnom potrošnjom nego većom pravdom. To bi imalo smisla samo kad bi se onda spustili koeficijenti drugima, tako da se ne povećava ukupna državna potrošnja. Ali to bi kod nas bila utopija, Hrvatska tijekom zadnjih 10 godina samo jedne godine (2012.) nije povećavala državnu potrošnju. Tijekom zadnjih 10 godina državna potrošnja se povećala, čak i kad je korigiramo za inflaciju, za 70 do 80 posto.

Fiskalno odgovorna vlada trebala bi razmišljati o smanjenju državne potrošnje i poreznog opterećenja. U uvjetima kad sindikati javnih službi imaju potpuno irealne zahtjeve tražeći što veći rast plaća za sebe i zanemarujući ostatak društva, bilo bi dobro odrediti neka jasna pravila.

Zašto vlada ne bi odredila, recimo, da sve plaće u javnom sektoru rastu svake godine za točno onoliko koliki je godišnji rast BDP-a? Hrvatski rast BDP-a na godišnjoj razini iznosi 2,9 posto. Toliko bi onda trebale rasti i sve plaće u javnom sektoru. Na isti način trebalo bi urediti i povišenje minimalca - točno za rast BDP-a.

Umjesto toga, plaće u javnom sektoru rast će nagodinu za 10 do 20 posto, a možda i više od toga, u vrijeme dok nam gospodarstvo raste za mršavih 2,9 posto. To će se, sasvim sigurno, negativno odraziti na ekonomiju.

Neki tvrde da bi veliko povećanje plaća u javnom sektoru imalo pozitivan učinak na gospodarstvo zbog povećanja osobne potrošnje, ali oni ne uzimaju u obzir cijelu sliku. Javni sektor će bez sumnje povećati svoju potrošnju i dobar dio tog novca završit će u privatnom sektoru, ali to nije dovoljno za rast plaća u privatnom sektoru za 10 do 20 posto. Umjesto toga doći će do inflacije cijena zbog povećane potražnje za robom i uslugama. Budući da privatni sektor sigurno neće moći nagodinu podići plaće za toliki postotak kao u javnom sektoru, većina građana će osjetiti pad životnog standarda i živjet će gore nego sada.

To bi moglo rezultirati povećanjem iseljavanja i sporijim rastom BDP-a. Zato bi vlada trebala shvatiti fiskalnu politiku ozbiljno i postaviti jasne mjere. Neka se sindikati međusobno dogovore za koeficijente, ali ukupna suma plaća u javnom sektoru ne bi smjela rasti brže od BDP-a.