Amerika je kriva! To je vjerojatno najčešći izgovor ljevičara za svaki neuspjeh socijalističkih politika u svijetu. Amerika još od Drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon pada Berlinskog zida, igra ulogu svjetskog policajca što ponekad ispadne dobro, a ponekad baš i ne. Nije nepoznanica da je SAD imao svoju ulogu u svrgavanju demokratski izabrane vlasti u Čileu te u još nekoliko pučeva u Južnoj Americi, tako da će mnogi za trenutnu situaciju u Venezueli prvo pokazati prstom u SAD.

Venezuelanska vlada to čini cijelo vrijeme. Za svrgavanje Chaveza 2002. okrivili su CIA-u. Za nasilne prosvjede (2014-danas) okrivili su Ameriku - prvo Obamu pa onda Trumpa. Izbacili su iz zemlje američke diplomate zbog sumnje da su nekako "otrovali" bivšeg predsjednika Huga Chaveza radi čega je on dobio rak i umro. Amerika im je kriva i za inflaciju koja je prešla 40.000 posto. Ali venezuelanske vlasti još nisu uspjele dokazati niti jednu od ovih optužbi.

Provjerimo koliko one uopće imaju smisla.

Hugo Chavez došao je na vlast 1999. godine, u trenutku kada je situacija bila teška za polovinu stanovništva jer je 45% populacije živjelo ispod granice siromaštva. Chavez je obećao tzv. "Treći put", ali sve je nade polagao u industriju nafte jer Venezuela je zemlja najbogatija naftom u svijetu. Nacionalizirao je naftnu industriju, objavio rat stranim korporacijama i uvozu, promijenio Ustav, pokrenuo hrpu vladinih socijalnih programa...

U početku je sve bilo super jer nafta se dobro prodavala (najviše u SAD), a država je novac od prodaje nafte preusmjeravala na socijalu, javne radove i državne službe. Prosječna plaća u prosvjeti narasla je gotovo na razinu američke. Siromaštvo je prepolovljeno, a ekstremno siromaštvo smanjeno za dvije trećine. Prvih desetak godina Chavezove vladavine lijevo orijentirani intelektualci i novinari diljem svijeta slavili su i hvalili svaki njegov potez nazivajući njegovu politiku "socijalizam za 21. stoljeće".

Ali, u isto vrijeme Chavez je gušio gospodarstvo uvodeći desetke tisuća novih radnih propisa, podižući poreze (pogotovo korporativni porez), gušio je trgovinu visokim uvoznim tarifama (prosječna uvozna tarifa za proizvode na venezuelanskoj granici iznosi preko 11% dok je u SAD-u i državama EU 5 do 10 puta niža) ili zabranama (npr. GMO). Ako je ponestalo novca za Vladine programe, državna banka ga je tiskala. Inflacija je već 2000-ih iznosila preko 20 posto, tako da se moglo naslutiti kako će se stvari nastaviti razvijati.

Venezuela je već 2007. počela s preuzimanjem i nacionalizacijom svih većih i bitnijih kompanija u različitim sektorima, od građevine do financija. U nacionalizirane tvornice država je uložila desetke milijardi dolara, a do danas su mnoge od njih propale. Dakle, oni koji pričaju da je Chavez vodio dobru politiku, ali njegov nasljednik Nicolas Maduro je onda sve pokvario - nisu u pravu. Maduro je samo nastavio politiku svoga prethodnika. Da je Chavez živ, danas bi Venezuela sigurno bila u sličnoj situaciji u kakvoj je bez njega.

Nakon pada cijene nafte 2014. godine, država je primorana sve više tiskati novac kako bi mogla otplaćivati javni dug. To dovodi do hiperinflacije koja guta sve što građani zarade. Maduro pokušava zaustaviti inflaciju na najgori mogući način - blokira rast cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Poljoprivrednici shvaćaju da im se prodaja više ne isplati pa jednostavno prestaju s radom. Uvoz je već otežan i skup zbog visokih carina, tako da dolazi do nestašice. Kad je ipak blokada cijena skinuta, one su odletjele u nebo. Glad, siromaštvo, neimaština, prosvjedi sa stotinama mrtvih na ulicama gradova...

Koliko je Amerika za to kriva? SAD je i dalje najveći trgovinski partner Venezuele. Venezuela i dalje više izvozi u SAD nego što uvozi iz njega, što znači da je SAD u deficitu kad je riječ o trgovinskoj razmjeni s Venezuelom. Nikakve ekonomske sankcije, osim one protiv prodaje oružja, SAD nije uveo Venezueli. SAD oporezuje venezuelansku robu na carini u prosjeku po sedmerostruko nižoj stopi nego što Venezuela oporezuje američku. SAD nije nacionalizirao nikakvu imovinu građana Venezuele u SAD-u dok je Venezuela nacionalizirala desetke američkih kompanija. Uza sve to, Venezuela je neargumentirano optuživala CIA-u i State Department za uplitanje i utjecaj na unutarnju politiku Venezuele. Američke službe su provele istragu oko svake optužbe i svaki put je utvrđeno da ne postoje dokazi za takve optužbe. Amerika je dvaput uvela sankcije prema Venezueli, ali one se odnose isključivo na pojedince odgovorne za ekonomsku i političku krizu, a to su članovi Madurove vlade.

Venezuela je cijelo vrijeme igrala mimo pravila o slobodnoj trgovini, čemu u prilog ide činjenica da je 2016. izbačena iz trgovinskog međunarodnog sporazuma zajedničkog tržišta južnoameričkih zemalja zato što nije maknula sve barijere u trgovini i zbog kršenja ljudskih prava.

Apsurdno je stoga optuživati SAD za ekonomsku krizu u Venezueli. Kad bi Amerikanci stvarno htjeli nauditi Venezueli, vrlo lako bi to mogli napraviti, jednostavno da blokiraju trgovinu. Naravno, to bi naštetilo i američkom gospodarstvu prvenstveno zbog nafte, ali Amerika bi uz malo veće troškove bez problema našla druge trgovinske partnere. Amerika bi preživjela prekid trgovine s Venezuelom, ali Venezuela ne bi. Za stanje u Venezueli odgovorna je isključivo loša politika tamošnje vlasti. Venezuela bi svima trebala poslužiti kao lekcija da se neprijateljska ekonomska politika ne isplati.