Od pokreta koji se zalagao za ravnopravnost spolova, feminizam je postao pokret za legalizaciju spolne diskriminacije. Kako je došlo do toga?

"Dok god feminizam traži postizanje pravne jednakosti žena s muškarcima, dok traži da žena dobije ekonomsku slobodu da se razvija i djeluje u skladu s vlastitim sklonostima, željama i ekonomskim prilikama - to nije ništa drugo nego grana velikog liberalnog pokreta koji se zalaže za mirnu i slobodnu evoluciju."
- Ludwig von Mises (iz knjige "Socijalizam - društvena i ekonomska analiza" - 1922)

Malo koji pokret je u povijesti naše civilizacije bio potrebniji i svrsishodniji od feminizma. Kao što je Mises u gornjem citatu lijepo objasnio, bio je to jedan od onih pokreta koji su gurali civilizaciju naprijed i značajno doprinijeli tome da danas više ljudi nego ikada u povijesti uživa veliku dozu osobne slobode i ravnopravnosti.

Ne tako davno žene su bile pravno i društveno potčinjene muškarcima. Bez razlike među zemljama zapadnog svijeta, žena u braku pravno se smatrala osobom bez ičega. Ako bi se razvela, sve bi pripalo njenom bivšem mužu. Muškarac je samim time imao veliku prednost jer njena egzistencija je u potpunosti ovisila o njegovoj dobroj volji. To je, naravno, omogućilo i rodno uvjetovano nasilje nad ženama koje je još donedavno smatrano nečim normalnim i uobičajenim.

Danas više nije tako i trebamo biti ponosni na to što živimo u puno pravednijem svijetu od naših predaka. Žena je pravno potpuno izjednačena s muškarcem, a nasilje je postalo društveno neprihvatljiva pojava, čak i ako se događa "u njihova četiri zida". Feminizam više nije pokret od kojeg državne institucije zaziru, sada ga podupiru financijski i na svaki drugi način. To je izrodilo nove aktiviste, one koji to više ne čine iz dobronamjernih pobuda.

Današnji feminizam je postao potpuna suprotnost onome što je feminizam bio prije 100 godina. Nove okolnosti dovele su do toga. Feminizam se više ne može zalagati da žene dobiju pravo glasa kad ga već imaju. Ne može se zalagati ni za ravnopravnost žena u politici i ekonomiji kad već jesu ravnopravne muškarcima. Ne može se zalagati ni za jednakost prilikom razvoda kad i to žene već imaju. Štoviše, sudovi su jako rodno pristrani prilikom dodjele skrbništva nad djecom u korist žena.

Što onda preostaje onima koji danas žele graditi karijeru na feminizmu? Za prava žena se ne mogu boriti kad ravnopravnost već de facto postoji. Preostaje im samo da se bore za privilegije.

Privilegija je kada jedna osoba arbitrarno dobije bolji položaj u odnosu na druge. Kada feministice traže da država uvede zakone koji će različito tretirati nasilna djela ovisno o spolu žrtve, to je zahtjev za privilegijama. Još gore, to je zahtjev za legalizacijom spolne diskriminacije.

Svaka diskriminacija je loša već sama po sebi, ali diskriminacija zbog nečeg što nam je urođeno i na što baš i ne možemo utjecati posebno je loša pojava. Naše društvo još uvijek pati od starih rodnih predrasuda - znate ono, da muškarac mora biti jači i nasilnik, da žena mora biti dobra i jadna. Takve predrasude - još jedan apsurd - danas najviše šire feministice. I traže da se one unesu u zakone. Ako takvu diskriminaciju unesemo u zakone, iz toga ne može izroditi ništa dobro.

Što bi to u praksi značilo? Zamislimo neke konkretne slučajeve obiteljskog nasilja.

Feministice ističu kako je dobar dio obiteljskog nasilja obični prekršaj pa se nasilnik lako i brzo izvuče. To je apsolutno točno i na to treba ukazivati. To treba promijeniti u zakonu, ali ne onako kako one traže. One smatraju da će se ta nepravda ispraviti ako nasilje nad ženama bude kvalificirano kao kazneno djelo.

Feministice polaze od pretpostavke da je nasilnik muškarac, a žrtva žena. To može biti slučaj, ali ne uvijek. Najčešće je nasilnik onaj partner koji je fizički jači ili, još češće - beskrupulozniji. Muškarci prirodno u prosjeku jesu jači od žena, ali ne uvijek. Žene jesu žrtve prijavljenog nasilja puno češće nego muškarci (dobar dio razloga leži u tome što će muškarac biti ismijan ako prijavi nasilje), ali žrtve su često i djeca i starci.

Uzmimo omiljenu feminističku predrasudu kao istinitu i zamislimo u ovom našem slučaju da je nasilnik muškarac. Lik - neki seljačina, dođe pijan i ljut, počne tući sve oko sebe. Istuče dijete - feministice kažu ko ga jebe. Pogotovo ako je dijete muško. Nasilnik zatim pretuče svoga oca koji je u kolicima. Feministice kažu - ko ga jebe, ima krivi spolni organ. Zatim pretuče suprugu. E, to ne smije! Sad je prešao crvenu liniju i sad ide u zatvor.

Ima li itko normalan tko može opravdati takav zakonski tretman koji samo nasilno djelo bitno razlikuje isključivo prema spolnom organu počinitelja i žrtve?

Feministički pokret je snažan jer ga podupire država financijski. Feministice su bogate žene i nikada nisu na vlastitoj koži proživjele nasilje. Njih nije briga za žrtve nasilja. One to rade zbog svoje karijere. Ovo je stvar čiste ideologije, ničeg više.

Kada je bila javna rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije, upozoravao sam da to neće suzbiti nasilje u obitelji, već će ga dodatno raširiti. Sada svi znamo da sam bio u pravu.

Zato i ovo sada pišem. Ovo je upozorenje, to što one rade nije za dobrobit žrtava nasilja nego njih samih. Zbog ovakvog perverznog pristupa tako ozbiljnom problemu kao što je nasilje, problem će biti još gori. Vlada će, naravno, učiniti sve što one traže jer to je "in". Za nekoliko godina vidjet ćemo rezultate i onda ćete se sjetiti ovog teksta.