Kako je otok bez resursa postao treća najbogatija država svijeta

Singapur je grad-država u Aziji na otoku površine oko 700 četvornih kilometara s 5,6 milijuna stanovnika. Danas je to jedna od najrazvijenijih svjetskih ekonomija. Gospodarstvo se bazira na slobodnom tržištu. Singapur je izabran za najotvoreniju ekonomiju prema ostatku svijeta, najviše pro-business ekonomiju na svijetu, drugu najslobodniju i treću po BDP-u po glavi stanovnika (usklađeno s kupovnom moći).

Potpuni nedostatak prirodnih resursa Singapur je nadomjestio otvaranjem tržišta i potpisivanjem niza međunarodnih ugovora o slobodnoj trgovini. Također vrlo niski porezi (14,2 posto bruto domaćeg proizvoda), jaka pravna država (sedma najmanje korumpirana država na svijetu) te stabilna politička situacija omogućuju lakšu proizvodnju i trgovanje. Singapur se nametnuo svjetskom tržištu kao jedan od vodećih proizvođača gotovih proizvoda, posebno u području elektronike. Na taj način dolazi do bogatstva za kupovinu sirovina za prerađivačku industriju.

Singapur je danas u svjetskom vrhu i po odličnom zdravstvenom, mirovinskom i školskom sustavu. Zdravstveni sustav Singapura je u časopisu Bloomberg proglašen najefikasnijim na svijetu, a prema istraživanju londonskog Legatum instituta je drugi najbolji (nakog luksemburškog). U Singapuru je prosječni životni vijek 83 godine. Singapursko zdravstvo ima nekoliko različitih razina osiguranja koje građani mogu sami izabrati, a iznose od 3 do 8 posto bruto plaće.

Školski sistem u Singapuru zove se "Edusave" i vrlo je sličan kuponskom (vaučerskom) školstvu u Švedskoj i Irskoj, samo bez fizičkih kupona. Država uplaćuje svake godine na račun svakog djeteta u dobi od 6 do 16 godina određenu sumu koja se mora iskoristiti u jednoj od škola po izboru roditelja. Taj iznos mogu i drugi povećati dobrovoljno (roditelji, rodbina, humanitarne organizacije), a država dodatno financijski nagrađuje sve koji ostvaruju dobre rezultate na međunarodnim natjecanjima. Singapurska djeca redovito pobjeđuju ostatak svijeta u Pisa testovima kao i na natjecanjima iz matematike i fizike.

Neki kažu da svoje blagostanje stanovnici Singapura mogu zahvaliti isključivo geografskom položaju i razvoju Kine, međutim to nije točno. Singapur je 1965, nakon postizanja neovisnosti od Malejzije, bio vrlo malo i siromašno tržište s visokom stopom nezaposlenosti i čak 70% stanovništva ispod granice siromaštva. Polovina populacije bila je nepismena. Ali vlada je imala viziju napraviti svjetski tržišni centar te je s tim ciljem utemeljila Odbor za ekonomski napredak. Privlačili su investitore niskim porezima. Za razliku od europskih država, mirovinsku i socijalnu štednju su bazirali na individualnoj štednji, tako da su stanovnici Singapura do 1990-ih postali među bogatijima u svijetu zahvaljujući osobnoj štednji i proizvodnji.

Ekonomski rast Singapura prvih 30 godina razvoja iznosio je u prosjeku 8% godišnje, a u 2000. godini se popeo na 9,9 posto. Nezaposlenost je smanjena na 2 posto.

Singapurska vlada oštro se protivi uvođenju minimalne plaće i subvencija za nezaposlene, ali od 2007. godine država subvencionira zapošljavanje starijih osoba i osoba bez iskustva.

Državna potrošnja je među najnižima u svijetu i iznosi oko 17% BDP-a. Singapurski ustav, naime, zahtijeva od svake vlade balansiranje budžeta tako da nijedna vlada ne smije napraviti deficit u proračunu.

Porez na dohodak varira od 0% za najniže plaće do 20% za najveće bogataše koji zarađuju preko 320.000 američkih dolara godišnje. Porez na potrošnju (kao PDV) iznosi 7 posto. Država posjeduje u svom vlasništvu nekolicinu strateških kompanija među kojima su i dvije investicijske koje upravljaju singapurskim državnim rezervama.

Iako je standard života na vrlo visokoj razini, nije sve tako sjajno. Vlast u singapuru drži konzervativna stranka PAP još od izbora 1959. i na svakim sljedećim izborima pobjeđuje iako postoje oporbene stranke. The Economist Intelligence je ocijenio zemlju kao demokraciju, ali Freedom House i Reporteri bez granica ocjenjuju Singapur kao samo djelomično slobodnu zemlju. Optužuju vlast da guši medijske slobode, slobode govora i na taj način pobjeđuje na izborima.

Singapur ima neke vrlo konzervativne i stroge zakone na snazi. Na javnom mjestu je strogo zabranjeno bilo kakvo "neobično" ponašanje. Recimo, zbog ljubakanja na javnom mjestu se može završiti u zatvoru. Ista je stvar i s konzumiranjem alkohola u parku. Droge su strogo zabranjene, a njihov zakon ne razlikuje marihuanu i heroin. Imaju i smrtnu kaznu koja se može primijeniti čak i za nenasilna djela poput preprodaje droge. Nerijetko je kazna bičevanje, a smrtna kazna izvršava se vješanjem.

Mnoge međunarodne organizacije za ljudska prava, uključujući UN, kritizirale su singapursku vlast zbog takvih zakona, ali oni ih se ne žele odreći, a sudeći po rezultatima svih dosadašnjih izbora čini se da većina stanovništva nema ništa protiv. Vladajućima ide na ruku što su iz godine u godinu proglašavani najmanje korumpiranom vladom u Aziji.

Vlast u Singapuru smatra se autoritarnom i čvrstom. Iako nije baš totalitarizam jer postoji višestranačje i demokratski izbori, postoje jake restrikcije na slobodu govora. Strogo je zabranjeno bilo kakvo veličanje totalitarizma (bilo fašizma ili komunizma), također je zabranjeno govoriti protiv bilo koje religije, nacije ili rase i zbog takvih stvari se ide u zatvor na više godina.

Što nam to sve govori? Neki kažu da je Singapur dokaz kako vlast treba biti autoritarna i čvrsta da bi slobodno tržište funkcioniralo. Ja se baš ne bih složio, prije bih se složio s mišljenjem Miltona Friedmana koji je još prije 20-ak godina prognozirao da će singapurska vlada smekšati s vremenom i da će narod tražiti više osobnih sloboda. On je usporedio to s Čileom, gdje je bila diktatura koja je ipak dozvolila slobodu tržišta. Kad se narod dovoljno obogatio da prestane misliti samo na egzistenciju, stanovnici su počeli tražiti i političke slobode pa je diktator morao na koncu odstupiti kako bi izbjegao nemire. Iako Singapur nije diktatura kakva je Čile bio, moguće je povući paralelu. Narod će tražiti sve više političkih i osobnih sloboda, a onda će i vlada morati mijenjati loše zakone.

Bez obzira na sve nedostatke, ja bih ipak mijenjao njihov standard za naš. Trebamo izvući pouke iz politika drugih zemalja i uzeti ono što je dobro, a to je u slučaju Singapura definitivno ekonomska politika.