Nakon njegove izjave za Lider da bismo trebali na globalnoj razini početi razmišljati lijevo i planski te se dogovoriti koliko ljudi treba živjeti zbog ograničenih resursa, poznati znanstvenik Igor Rudan je na Facebooku pokušao objasniti kako smo ga svi pogrešno shvatili. I u svom objašnjenju, koje je podijelio u desetak dijelova, vjerojatno nesvjesno dao nam je najbolje argumente za slobodno tržište.

Rudan se ne odriče svoje tvrdnje o potrebi za lijevim i planskim politikama, a to argumentira činjenicom da se svijet danas suočava s nekim velikim problemima, kao što su ekonomska nejednakost građana, nemogućnost da se potpuno iskorijeni glad i siromaštvo, nedostupnost zdravstvene zaštite i klimatske promjene. U svome obrazlaganju uporno je ponavljao konstataciju kako slobodno tržište nema rješenje za ove probleme i da zato "trebamo početi razmišljati lijevo".

Što je slobodno tržište?

Kako gospodin Rudan definira slobodno tržište, a kako definira "lijevo"? Za slobodno tržište nije ponudio definiciju nego se pozvao na primjer lošeg zdravstvenog sustava u SAD-u koje on smatra slobodnim tržištem.

Stoga se trebamo vratiti na osnove. Slobodno tržište je, prema objašnjenju Adama Smitha iz knjige "Bogatstvo naroda" ovo:

"Svaki čovjek, dok god ne krši zakone pravde, može potpuno slobodno djelovati iz vlastitih interesa i na vlastiti način te unijeti svoju proizvodnju i kapital u natjecanje s bilo kojim drugim čovjekom."

Mislim da je u toj rečenici on najbolje definirao liberalizam. Dakle, to je ideja da svatko može slobodno djelovati iz vlastitih interesa i na vlastite načine dok god ne narušava tuđa prava i slobode. Ovo "svaki čovjek" je jako bitno jer znači da to pravilo treba vrijediti jednako za sve, bez iznimke. Bitan je i onaj dio: "...dok ne krši zakone pravde", a to su prava i slobode drugih.

Da bi se to osiguralo, da nitko svojim djelovanjem ne krši tuđa prava i slobode, potrebna je država - pravna država bez korupcije, koja će se brinuti da nitko ne bi prevario, pokrao ili povrijedio druge ljude radi vlastitih interesa. Dakle, bez institucija pravne države, koje tretiraju svakog građanina jednako, nema ni slobodnog tržišta. Država je nužni preduvjet za funkcioniranje slobodnog tržišta, a državne regulacije gospodarstva, koje imaju za svrhu zaštitu građana od kršenja njihovih prava i sloboda, sastavni su dio slobodnog tržišta.

To znači da liberalizam nema problem s državom niti s državnim regulacijama dok god one služe u svrhu zaštite građanskih prava. Liberalizam ima problem s onim državnim regulacijama koje nisu uvedene s tom svrhom, nego sa svrhom pogodovanja pojedinim subjektima na tržištu.

Iz te Smithove definicije možemo zaključiti da su regulacije gospodarstva, kojima je svrha zaštita zdravlja ili ljudskog okoliša, sasvim sukladne liberalnoj teoriji i nisu u suprotnosti sa slobodnim tržištem. Liberalizam također nema problem s državnim javnim zdravstvom ako će ono u praksi služiti poboljšanju zdravlja stanovništva i boljoj dostupnosti zdravstvenih usluga.

Slobodno tržište nije nešto imaginarno i nemjerljivo. Postoje relevantna istraživanja koja mjere razinu ekonomskih sloboda u svim zemljama svijeta. One se ocjenjuju prema tome kako funkcioniraju institucije pravne države, imaju li nepristrano i nekorumpirano pravosuđe, kakvi su zakoni koji štite privatno vlasništvo i slobodu poduzetništva te u kojoj mjeri država sputava rad, trgovinu i poduzetništvo. Najrelevantnije istraživanje već desetljećima, iz godine u godinu, provodi ekonomski institut Heritage. Prema tom istraživanju Amerika je na 13. mjestu, u društvu "relativno slobodnih država". Već najmanje 10 godina SAD se ne nalazi u društvu slobodnih zemalja.

Dakle, da je gospodin Rudan malo istražio o slobodnom tržištu u svijetu, znao bi da SAD nisu baš najbolji primjer ekonomski slobodne zemlje zato što SAD nije ekonomski slobodna zemlja. A da bi dokazao kako je slobodno tržište zakazalo, usporedio je rezultate zdravstva u SAD-u s rezultatima u Singapuru. Gle čuda, upravo je Singapur na samom vrhu ljestvice ekonomski slobodnih zemalja.

Amerika ima privatni zdravstveni sustav, ali to ne znači da ima slobodnotržišno zdravstvo. Njihov sustav je loš prvenstveno zbog državnih kontrola koje uvelike povećavaju cijenu zdravstvenih usluga i tako ih čine nedostupnima za mnoge. Kolega Borna Bjedov je ovdje objasnio probleme američkog zdravstva.

Ali isto to "privatno" zdravstvo u Americi troši državni novac, i to jako puno državnog novca. Američka vlada godišnje izdvaja 7,9 posto BDP-a za zdravstvene programe, što je više i od Hrvatske koja troši 7,4 posto BDP-a na zdravstvo. I definitivno je više od Singapura koji troši na zdravstvo samo 1,6 posto BDP-a iako ima "miješano" privatno-državno.

Rudan je s pravom uzeo primjer Singapura zato što je Singapur na samom vrhu liste zemalja po dužini životnog vijeka. Singapurci dožive u prosjeku 84 godine, a Amerikanci 79. Hrvatima je prosjek 77,5. Rudan je zaključio da bi Amerikanci po njemu živjeli i 10 godina duže kad bi prihvatili javno zdravstvo kao u Singapuru.

Prvo, dužina života ne ovisi samo o tome imate li privatnu ili državnu zdravstvenu uslugu. Ukoliko imate bogato gospodarstvo, to je onda manji problem jer svako zdravstvo košta. Ako građani ne zarađuju dovoljno da mogu platiti skupe zdravstvene usluge, svako će zdravstvo biti loše. Prema tome, da biste imali dobro i kvalitetno zdravstvo, prvo trebate imati bogato gospodarstvo. A da biste imali bogato gospodarstvo, država treba osloboditi tržište.

To vrlo lako možemo zaključiti upravo po primjeru Singapura. Stanovnici Singapura su 1950. imali prosječni životni vijek 59 godina ili godinu dana kraće od hrvatskog. Oni su se otad poboljšali za 25 godina, a Hrvatska za 17. Singapurci su tijekom zadnjih 70 godina ostvarili najveće poboljšanje po tom pitanju u svijetu, uz Čile koji je također napredovao za 25 godina. A što je zajedničko Singapuru i Čileu? Obje su države od 1970-ih prolazile kroz radikalne ekonomske reforme i uvodile potpuno slobodno tržište.

Dakle, uvođenje sustava slobodnog tržišta s jakom pravnom državom prvi je preduvjet za bolje zdravstvo i produženje životnog vijeka. Amerikanci, prema tome, ne bi živjeli duže da prekopiraju zdravstveni sustav od drugih zemalja, već da provedu protržišne reforme i ponovno postanu ekonomski slobodna zemlja poput Singapura.

Rudan je uzeo primjer relativno slobodne zemlje i usporedio ju je sa slobodnom zemljom da bi se pokazalo kako je ekonomski slobodna zemlja pružila više svojim građanima od one relativno slobodne. U tome je potpuno u pravu, samo što je na taj način pobio vlastitu tezu protiv tržišta i potvrdio da bez slobodnog tržišta nema napretka ni zdravlja.

Što je za Rudana lijevo?

Pritom nam je dao do znanja kako on nas, seljačine, zapravo informira o onome što se u svijetu događa, a u svijetu se, po njemu, svi okreću lijevo i traže rješenja u ljevičarenju. Ili njegovim riječima:

"...pokušati u Hrvatskoj barem malo dekontaminirati pojam 'lijevo' od svojeg povijesnog nasljeđa, te podsjetiti kako se on u intelektualnim krugovima bogatih zemalja danas koristi sasvim legitimno za označavanje politika koje teže smanjivanju razlika među stanovništvom, izjednačavanju prava svih ljudi, ciljanu pomoć najugroženijima u društvu, pacifizam i zaštitu okoliša."

Tako Rudan definira "lijevu" politiku. Ispada da su svi drugi osim ljevičara protiv zaštite okoliša, ravnopravnosti, za ratove i protiv pomoći najugroženijima. To vam je kao kad HDZ-ovci tvrde da su oni jedina stranka koja voli Hrvatsku i da samo oni brinu za hrvatske nacionalne interese. Naravno, totalni bullshit.

Kao što ste mogli zaključiti još iz moga uvoda gdje sam citirao Adama Smitha, jednog od utemeljitelja klasičnog liberalizma, ravnopravnost je suštinski liberalna ideja. I prije Smitha, John Locke je napisao: "Svi ljudi rođeni su jednaki", a osnivači SAD-a su tu rečenicu iskoristili u Deklaraciji o neovisnosti. Jednakost pred zakonom i jednakost prilika su ideje koje su liberali gajili i gurali od početka, puno prije nastanka ljevice i socijalizma, a potom i socijaldemokracije. Također, pacifizam...Onaj tko pacifizam svrstava lijevo, mora da nije čuo za Ludwiga von Misesa.

Humanost, protivljenje ratu, pomaganje građanima u nevolji, zaštita okoliša - takve vrijednosti se ne mogu danas svrstati isključivo pod jedan politički, ekonomski ili ideološki pravac i vrlo je neozbiljno od jednog znanstvenika kad tako nešto radi. Nađite mi jednog desnog ili liberalnog političara ili intelektualca, dakle nekoga tko nije ljevičar, a tko se zalaže za ratove, protivi se pomaganju najugroženijima i zaštiti okoliša. Neki će možda reći da je to Donald Trump, ali on i njegovi poklonici će tvrditi da se i on zalaže za zaštitu okoliša i pomoć najugroženijima, samo to rade na druge načine od njihovih kritičara.

Kao što je Mises to jednom objasnio: ciljevi socijalizma i liberalizma su u suglasju. Oni se razlikuju samo u načinima (metodama) kako do tih ciljeva doći. Ljevičari su nekoć smatrali da se do blagostanja i jednakosti dolazi kroz državnu kontrolu cijena i proizvodnje, ali ta je ideja doživjela svoj fijasko krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Sada ljevičari smatraju da se do blagostanja dolazi državnim intervencionizmom, odnosno "ukroćivanjem" slobodnog tržišta. To je legitiman stav, ali onda treba tako reći, a ne glumiti da su oni ekskluzivni posjednici ideja o pacifizmu, dobroti, humanosti ili ne znam čemu.

Milton Friedman je jednom prilikom rekao: "Fatalna pogreška demokracije je kad ljudi ocjenjuju politike prema željama i namjerama njihovih protagonista, a ne prema rezultatima". Dakle, to što vi glasno vičete kako želite zaštititi prirodu, ne znači da će vaše rješenje dovesti do nečega dobrog za prirodu. Mene zanimaju rezultati koje vaše politike nude.

Oporezivanjem siromašnih protiv klime

A što oni nude da bi zaštitili okoliš? Porez na ugljik. To može biti korisno, ali ne može biti jedina, čak ni glavna politika u borbi protiv klimatskih promjena. Autori Lanjskog istraživanja o mogućim odgovorima na klimatske promjene, objavljenog u časopisu Nature, zaključuju:

"Politike ublažavanja klimatskih promjena i razvojne politike trebaju biti integrirane i uzeti u obzir značajke različitih sektora u različitim zemljama, tako da napori za smanjenje emisija stakleničkih plinova nemaju neželjene štetne posljedice za siromašne. Konkretno, pokazali smo da oslanjanje isključivo na snažan globalni porez na ugljik može imati ozbiljan utjecaj na poljoprivredni sektor u siromašnim zemljama i rezultirati mnogo većom glađu i nestašicom hrane."

Čak su i rezultati optimističnijih istraživanja, onih koja preferiraju taj porez i uopće ne istražuju njegove ekonomske posljedice na stanovništvo, pokazali da oporezivanje ugljika smanjuje emisije stakleničkih plinova u atmosferu za najviše 3,7 posto, što ne može bitno utjecati na daljnji tijek klimatskih promjena čak i kad bi ga uvele sve države svijeta. 

Znanstvenici i političari trebaju ozbiljnije uzeti u obzir činjenicu da nisu sve zemlje jednako razvijene. Taj porez će u nerazvijenim zemljama, ali i onim slabije razvijenim poput Hrvatske, teško pogoditi siromašno stanovništvo. Neće pogoditi bogataše (zato bogataši navijaju za njega), pogodit će umirovljenike koji žive od 2.000 kuna mjesečno i onda će morati još više izdvajati za javni prijevoz koji će zbog novog poreza poskupjeti.

Napravljeno je stvarno dosta zanimljivih istraživanja o korisnosti i ekonomskoj isplativosti tog poreza pa je žalosno što se intelektualci poput Rudana ne informiraju malo bolje o toj temi. Porez na ugljik može funkcionirati u Švicarskoj i Njemačkoj, gdje će pomoći u borbi protiv klimatskih promjena, ali u Hrvatskoj bi povećao probleme srednjeg sloja, a u Indiji bi spriječio borbu protiv siromaštva. Žalosno je kad moram ljevičare podsjećati da počnu razmišljati malo i o sirotinji. Ludost je uopće pozivati se na jednakost, a predlagati porez koji povećava nejednakost.

Uvođenje poreza na ugljik u državama koje nisu porezno preopterećene poput Švicarske i gdje stanovništvo to neće imati problem platiti sasvim je sukladno sa slobodnim tržištem jer riječ je o suzbijanju zagađivanja zraka. Ne znam zašto bi to bila "lijeva" politika, pogotovo budući da je taj porez još 2008. godine, prije bilo kakvog globalnog sporazuma, uvela desna švicarska vlada. Ali opet, trebamo biti razumni i racionalni pa shvatiti da Indija i Njemačka nisu iste pa ne mogu ni provoditi iste ekonomske politike.

O ideološkom radikalizmu

Dakle, ako Rudan baš želi pričati o lijevim politikama i navodnom zakazivanju slobodnog tržišta, onda prvo neka odbaci predrasude da je "lijevo" sve što je humano, a ostalo je valjda onda nehumano. I neka provjeri kako su lijeve politike utjecale na zdravlje i okoliš. Japan, Singapur i Južna Koreja imaju najbolje zdravstvo u Aziji, najčišći okoliš i najduži životni vijek. U tim državama su tradicionalno na vlasti desničari (Singapur i Južna Koreja) i desni liberali (Japan). Ako to nije dovoljno, može isto provjeriti i u Europi gdje su čak i ljevičari (u Švedskoj npr.) podržali vaučerizaciju zdravstva i uvođenje privatne konkurencije kako bi se poboljšala kvaliteta zdravstvenih usluga.

Sad će me vjerojatno opet optužiti da sam "ideološki radikal", no nema veze. Za razliku od gospodina Rudana koji je očito odlučio povlađivati ljevici jer je shvatio da mu to daje veći medijski prostor i bolje prilike (ne krivim ga), ja sam liberal iz vlastitih uvjerenja. Ali kad je riječ o ekonomskim pitanjima, onda gledam praktično. Da je državni intervencionizam i ljevičarenje ikada donijelo nešto dobroga i polučilo dobre rezultate, povećalo blagostanje ili smanjilo siromaštvo - ja bih odmah odbacio liberalnu teoriju u ekonomiji i prihvatio socijalizam. Dakle, nisam radikal, samo sam praktičan. Mene zanima samo jedna stvar: rezultati.

Iz Rudanovih izlaganja na Facebooku naučili smo jedno: ljevica nema pojma kako odgovoriti na izazove u 21. stoljeću. Srećom, slobodno tržište to radi sasvim dobro, kao što je odgovorilo i na sve dosadašnje izazove koji su se našli pred čovječanstvom posljednjih 250 godina.