Gotova je još jedna žetva pšenice, ovaj put nešto bolja od prethodnih – ali ne po rodu, već po uvjetima na tržištu. Nažalost, navika da država određuje uvjete otkupa žitnog roda još se nije promijenila. Morala je država i ovoga puta svojom „pretjeranom brigom“ upropastiti posao. Ovaj je put umjesto "Kodeksa" donesen "Pravilnik" koji kategorizira pšenicu u četiri kategorije po sadržaju proteina, što određuje njene vrijednosne i prodajne kategorije. Zanimljivo je razmisliti kome ovakav Pravilnik pogoduje, a pogotovo kome je do sada pogodovao.

Javna je tajna da zadnjih par godina, otkako država ne određuje otkupnu cijenu pšenice, to dogovorno rade najveći otkupljivači organizirani kroz Žitozajednicu. Ne treba biti naročito razborit da zaključimo tko je tu vodio glavnu riječ. No, postavlja se pitanje regularnosti dogovaranja otkupljivača oko otkupne cijene "seljačkog zlata".

Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja u svom Članku 8. kaže: "Zabranjeni su svi sporazumi između dva ili više neovisnih poduzetnika...koje kao cilj ili posljedicu imaju narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, a osobito oni kojima se: 1. Izravno ili neizravno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene, odnosno drugi trgovinski uvjeti...5. uvjetuje sklapanje ugovora prihvaćanjem od drugih ugovornih strana dodatnih obveza, koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom tih ugovora."

Nije li Žitozajednica tipičan primjer kartela, i ako jest, tko je to omogućio i na čiju štetu?

Dosad su najveći otkupljivači, a potvrdilo se to ovih dana, bili pod posebnim tretmanom kao strateški važne kompanije te ih je država koristila kao misionare koji će po potrebi udovoljiti nezadovoljnim seljacima koji, razumljivo, traže maksimalnu cijenu za svoj proizvod. Kad je godina "dobra" – što ne znači i rodna - država bi prepustila Žitozajednici da dogovori otkupnu cijenu pšenice, a kad bi godina bila "loša" – što u pravilu znači ekstremno niži ili ekstremno viši urod pšenice - Vlada bi pozvala svoje misionare na izvršenje misije!

Uzmimo za početak ovaj slučaj kad je godina „dobra“ i kad i urod i cijena pokrivaju troškove proizvodnje - pa seljaku ostane koja kuna za "van". Tada država nema potreba potjerati svoje velike mezimce na političku intervenciju i umjetno dizanje cijene, već im kao protuuslugu servira Pravilnik ili Kodeks (obratiti pažnju na čl. 8, st.1. "odnosno drugi trgovinski uvjeti") da bi isti mogli lakše dogovoriti otkupne uvjete i onemogućiti slobodnu volju prodavatelja i kupca da ispregovaraju za njih najbolje uvjete kupoprodaje. Pravilnik servira gotovu tablicu u koju će Žitozajednica upisati dogovorne otkupne cijene po nametnutim klasama. Upravo na taj način država blagoslovi kartelski otkup! Seljaci primorani nekome isporučiti svoj urod, jer pšenica se mora ovršiti u svega nekoliko dana, u pravilu su ucijenjeni visokim troškovima silosa te prodaju pšenicu po nižoj cijeni nego je na tržištu. U takvim prilikama, zahvaljujući državnom Pravilniku, veliki prerađivači otkupe i veće količine pšenice koju će izvesti i zaraditi na razlici u cijeni, a na štetu seljaka – proizvođača.

U usporedbi s ovim, nekako mi dođe žao jadnih zaštitara i marinaša! Tu nas je država zaštitila vezivanjem na kratak vez!

Uzmimo slučaj kada je godina „loša“ i kad su seljaci nezadovoljni ukupnim prihodom sa svojih njiva! Pod pritiskom seljaka, koji svoje nezadovoljstvo ne rijetko demonstriraju blokadom cesta, Vlada saziva kružok s velikim otkupljivačima i traži socijalnu, a ne tržnu cijenu pšenice u otkupu. Povlaštenima to i ne pada naročito teško jer pretplatiti cijenu pšenice po 10% većoj cijeni u količini od 30% ukupne domaće proizvodnje je nekih 20 milijuna kuna koje im država vraća na različite načine (poljoprivredno zemljište, državne garancije, poticaji, krediti, porezne protekcije, pravilnik o otkupu pšenice, blagoslov za kartel, lex specialis..). Sjetimo se opet Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i članka 8. st. 5 ("uvjetuje sklapanje ugovora prihvaćanjem od drugih ugovornih strana dodatnih obveza, koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom tih ugovora").

Ponuditi višu cijenu za 30% kompletnog uroda pšenice znači formirati cijenu i ostalim prerađivačima, onima malima koji taj svoj unaprijed nametnut gubitak nemaju s kim kompenzirati. Tako jedan monopol velikih prerađivača pod krinkom Žitozajednice u dogovoru s državom uništava male, vitalne i kvalitetne prerađivače pšenice.

U oba slučaja zbog državne regulacije putem Pravilnika, državnog protekcionizma u dodjela koncesija za zemlju, garancija i subvencija, pa i poreznih nadzora, specijalnih zakona i državne potpore kartelu organiziranom u vidu Žitozajednice, ispaštaju svi sudionici na tržištu koji ne uživaju povlašteni status. Ispaštaju svi oni koji kupujući kruh ne plaćaju pšenicu, već ukorijenjen sustav rođačke, stranačke i monopolom organizirane samoodrživosti.

Čini mi se ipak da je ove godine utjecaj Žitozajednice nešto slabiji, a baš se pitam zašto. Država bi mogla donijeti i novi Pravilnik kojim će uvjeriti kupca i prodavatelja što je za njih dobro, a što ne! Zasad se tješimo što je Pravilnikom ipak ostavljena mogućnost da se kupac i prodavatelj po svojoj volji nagode - za one koji čitaju i najsitnija slova - i za one koji ga ionako smatraju bezvrijednim.