Politika tzv. ʼsamodostatnostiʼ je put u propast

1.6.2022.

Politika tzv. ʼsamodostatnostiʼ je put u propast

Samodostatnost je pojam koji se desetljećima proteže kroz razne strategije, studije i parlamentarne rasprave. Najčešće se koristi u raspravama o poljoprivrednoj ili energetskoj politici, gdje se gotovo svi političari slažu kako je postizanje samodostatnosti važan cilj za osiguranje opskrbe strateškim proizvodima. Govori se da je Hrvatska npr. samodostatna u proizvodnji pšenice i uljarica, ali da nije samodostatna u proizvodnji mesa, povrća i voća.

Podatak o samodostatnosti nam govori o omjeru domaće proizvodnje nekog proizvoda u odnosu na domaću potrošnju istog proizvoda. Ako je omjer jednak ili veći od 100%, onda smo samodostatni. Ako je manji od 100%, onda se kaže da domaća proizvodnja ne zadovoljava domaće potrebe. Međutim, taj podatak nam zapravo ništa ne govori o zadovoljavanju domaćih potreba budući da postoji vanjska trgovina, tj. uvoz i izvoz.

Kao što domaći proizvođači nisu prisiljeni prodavati svoje proizvode domaćim potrošačima, jednako tako ni domaći potrošači nisu prisiljeni kupovati domaće proizvode. U raspravama se na ovaj binarni aspekt često gleda samo parcijalno, pa se tako vječno govori o raznim uvoznim lobijima koji uništavaju domaću proizvodnju.

Sigurno je da postoje organizacije kojima je u interesu plasiranje stranih proizvoda u Hrvatskoj. No, nametanje bilo kakvih kvota, carina, dodatnih administrativnih opterećenja ili pak subvencija predstavlja udar na slobodu odlučivanja domaćih potrošača. Potrošači su slobodni donijeti odluku o tome čije proizvode žele kupiti, a proizvođači moraju međusobno konkurirati cijenom i kvalitetom kako bi prodali svoj proizvod. To se zove tržište.

U zadnjih nekoliko tjedana došla je do izražaja i druga strana ove medalje. Zastupnici širokog spektra, od Domagoja Hajdukovića do Ivana Penave, zatražili su da Hrvatska zabrani izvoz žita. Takvo ograničenje jasno predstavlja udar na slobodu odlučivanja domaćih proizvođača. Ako žele, proizvođači mogu sve plasirati u izvoz ako im se tamo nudi veća cijena. Nisu dužni prvo zadovoljiti potrebe domaćih potrošača. To se isto zove tržište.

Moramo biti svjesni i da samodostatnost u poljoprivredi ne znači samodostatnost u prehrani. Hrvatska proizvodi dvostruko više pšenice nego što potroši. No, ljudi ne jedu sirovu pšenicu. Puno je puta istaknuto kako izvozimo jeftinije primarne proizvode poput pšenice, a uvozimo skuplje i više prerađene proizvode poput tjestenina.

Svaka naša baka ili prabaka je znala napraviti sve što je trebala od brašna. Kruh, njoki, tijesto za savijače... U svemu tome su njihova kućanstva bila samodostatna. Istina, nisu svi imali mlin u kući, ali nemaju ni svi seljaci nalazište plina i tvornicu amonijaka u dvorištu. Ako promotrimo samodostatnost na individualnoj razini, možemo vrlo brzo shvatiti zašto je to put u propast.

Čak i kada bismo imali farmu s vlastitim mlinom, vodom, životinjama i svim poljoprivrednim kulturama koje rastu u našoj klimi, imali bismo veliki problem. Možemo biti samodostatni ako kopamo rukama. Ne alatom, nego doslovno rukama. Jer ako nećemo kupiti alat od nekoga zato što je sva proizvodnja za našu potrošnju, trebat ćemo nekako nabaviti željeza. A za željezo nam treba ruda i koks. A za koks trebamo ugljen.

I svega toga imamo u stijenama ispod naše zemlje, samo je u nedovoljnoj koncentraciji da nešto korisno napravimo za 3 života. Pa ćemo za nekoliko zima, kada nemamo više čime hraniti životinje i sve nam propadne, umrijeti od gladi. Možemo iz zagorskih rudnika vaditi ugljen, kao što možemo vaditi i srebro iz rudnika Zrinski na Medvednici. Problem je što to neće biti ekonomski isplativo bez izdašnih subvencija, koje čine ostatak ekonomije manje konkurentnim kroz veće porezno opterećenje.

Ako na razini pojedinca razumijemo da nam je bolje kada vrijeme i resurse posvetimo onim aktivnostima u kojima smo dobri, njegujemo dobrosusjedske odnose i trgujemo s drugima oko nas, možemo shvatiti da kao društvo živimo bolje kada nam država ne nameće kome moramo prodavati, od koga smijemo kupovati ili čiju proizvodnju moramo subvencionirati.

 

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!
Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
Ocijeni članak
1
2
3
4
5
Ocjenjivanje sadržaja omogućeno je samo članovima Udruge Liberal.hr. Učlanite se - kliknite ovdje - da biste mogli ocjenjivati tekstove i dobili pristup drugim dijelovima portala za članove.
O autoru
Hrvoje Marković se bavi glazbom, financijama, web razvojem i padobranstvom. >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Pretraži Liberal
Unesite pojam koji želite pretražiti
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Udruga "Liberal.hr"
O UDRUZI | UČLANI SE | DONIRAJ

PODRŽITE LIBERAL.HR:

IBAN za donacije: HR5923900011101229527
Model plaćanja: 00, poziv na br. primatelja: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: