Dužan sam jednu ispriku zbog nedavnog teksta o saborskoj zastupnici Ivani Ninčević Lesandrić i njenoj priči o spontanom pobačaju u KBC-u Split, gdje sam napisao da se nijedna udruga nije sjetila prije potaknuti to pitanje. To nije točno, udruga RODA - Roditelji u akciji već godinama provodi akciju podizanja svijesti u hrvatskim bolnicama i javnosti baš o tom problemu. Moja greška je što nisam stvarno znao za to, tako da nisam namjerno prešutio njihovu akciju i ispričavam se vrijednoj ekipi navedene udruge.

Čitam objave na njihovoj Facebook stranici gdje stotine mama šalju svoje intimne ispovijesti o paklu koji su proživjele tijekom trudnoće, poroda ili pobačaja u bolnicama diljem Hrvatske. Kao što sam i mislio, taj problem je široko rasprostranjen i ne radi se o izoliranim pojedinim slučajevima. Evo nekih u nizu potresnih priča:

2011. godina, OB Sisak

Anesteziju sam primila, ali nije djelovala. Izvedena mi je kiretaža, a ja sam bila potpuno budna. Ruke i noge zavezane. Ne znam je li bila gora bol zbog gubitka djeteta, zbog kiretaže ili zato što su se sestre i doktor cijelo vrijeme smijali i pričali šale. Nakon svega nikakve riječi utjehe!

Rijeka 2017.

- "bušenje" vodenjaka bez obavijesti i objašnjenja
- dijagnosticiranje septuma vagine (netočna dijagnoza) te rezanje naživo navodnog septuma
- nalijeganje na trbuh, posljedica hematom veličine šake i oštećenje mišića
- izvođenje epizotomije bez obavijesti, objašnjenja te šivanje naživo
- posljedice: postporođajna depresija zbog traume s poroda i sin jedinac koji zahvaljujući riječkom rodilištu neće imati brata ili sestru.

Nisam žensko pa ne mogu ni zamisliti te bolove, ali u meni samo čitanje ovakvih priča izaziva gnušanje nad našim zdravstvom. Jesu li to baš morale tako prolaziti? Postoji li neki bolji, uljudniji i bezbolniji način?

Naravno da postoji. Ali on je neostvariv u zdravstvu kakvo imamo. Znate li zašto? Zato što vi, kada dođete u bolnicu, niste tretirani onako kako biste trebali biti. Zaposlenici u javnom zdravstvu doživljavaju pacijente kao nužno zlo i nešto čega se trebaju "riješiti", a ne kao one od kojih žive, koji ih plaćaju, odnosno svoje klijente.

Ni sami pacijenti ne doživljavaju bolničku uslugu kao nešto što su platili iako prosječni radnik u Hrvatskoj itekako tijekom radnog vijeka preplati zdravstvu svaki pregled koji iskoristi, čak i višestruko. Ali to se tako ne doživljava, zdravstvo se doživljava kao nešto "besplatno". Zdravstveni radnici stoga ne osjećaju prema pacijentima ono što osjećaju djelatnici u bilo kojoj privatnoj firmi prema svojim klijentima/kupcima. Državno zdravstvo u Hrvatskoj nema konkurencije jer je sustav takav, monopoliziran, pa se ne moraju brinuti da ćete drugi put izabrati neku drugu bolnicu i da će oni zbog toga izgubiti na svojoj zaradi i plaći.

Zdravstveni djelatnici u Hrvatskoj ne ovise o svojim pacijentima nego o onima koji su im sredili to radno mjesto, a to su jako često političari poput župana, gradonačelnika, nekog saborskog zastupnika i sl. Oni osjećaju svoju odgovornost isključivo prema njima, a ne prema vama koji ih de facto financirate.

Kad bismo proveli reformu zdravstva tako da barem dio sustava privatiziramo i učinimo privatni sektor u zdravstvu ravnopravan državnom, onda bi došlo do konkurencije između bolnica koje bi se međusobno natjecale. Morali bi biti iznimno dobri prema vama i učiniti da vam svaki posjet bude što bezbolniji zato da i sljedeći put dođete kod njih, a ne kod njihove konkurencije. Jer njima bi o vašem izboru ovisila direktno zarada, plaća i radno mjesto. To je moć tržišta, ono je uvijek na strani potrošača koji je kralj. A pacijenti su u zdravstvenom sustavu zapravo potrošači i trebaju biti tretirani poput kraljeva.

Privatizacija sustava ne mora značiti da bi siromašni ostali bez usluge. Postoji mnogo različitih modela kako se to može postići da se podigne kvaliteta usluge, a da zdravstvo opet bude dostupno svima. Švedska i Danska provele su vaučerizaciju zdravstvenog sustava tako da je privatni sektor izjednačen s državom, a sve se i dalje financira iz osiguranja. Švicarska ima potpuno privatiziran sustav osiguranja i većinu bolnica u privatnom vlasništvu. Što god učinili, nužno je promijeniti ovaj monopolistički sustav kakav imamo, u kojem je država sve, jer taj sustav nam oduzima izbor. A kad kupac nema izbor gdje će kupiti proizvod i kakav proizvod želi, onda proizvođač i trgovac mogu doslovno raditi što hoće nauštrb kupca, znaju da će on opet morati kupiti to isto baš kod njih. To je hrvatsko zdravstvo.

Kad će se Hrvati prestati bojati privatizacije koja nam može samo učiniti živote boljim? Spriječimo nova potresna iskustva Hrvatica, one to ne zaslužuju. Privatizirajmo zdravstvo od A do Ž.