Hrvatska je dosad gotovo potpuno zanemarivala Kinu kao veliko tržište za izvoz. U cijeloj EU samo Cipar i Latvija izvoze u Kinu manje od Hrvatske.

Kineska delegacija na čelu s premijerom Lijem Kequiangom je zagolicala maštu mnogih građana, gospodarstvenika i medija u Hrvatskoj. Valjda smo navikli na posjet delegacija sa zapada pa nam daleko istok izgleda zanimljivije. Ipak je to egzotična Kina, tisućljetna država-civilizacija. Kako je napisao Lucian Pyre, američki politolog i sinolog, Kina je civilizacija koja glumi da je država.

Kakav je gospodarski odnos između male Hrvatske i jedne cijele civilizacije?

Nažalost, trgovinska razmjena je zanemariva. Iako je Kina drugi najveći trgovinski partner EU (prvi je SAD), Hrvatska je jedna od članica EU koje najmanje izvoze u Kinu. Samo Cipar i Latvija ostvaruju manji izvoz u Kinu. Tek 1,1% izvoza Hrvatske otpada na Kinu, ali čak 4,7% uvoza. Kako je Hrvatskoj pokrivenost uvoza izvozom svega 61,4% (2018.) tj. izvoz je u apsolutnoj vrijednosti puno manji od uvoza, onda to znači da Hrvatska iz Kine uvozi nekoliko puta više nego što izvozi. Ipak, izvoz u Kinu se povećava jako brzo, 2017. čak po stopi od 55%.

Ipak je očigledno zanemarivanje Kine kao izvoznog tržišta. Čak 5,3% izvoza Hrvatske otpada na SAD, što je gotovo pet puta više nego u Kinu. Istodobno Hrvatska iz Kine uvozi više nego iz SAD-a, 4,7% naspram 2,7%. Velika razlika postoji i u strukturi izvoza. 2017. je Hrvatska u SAD izvozila primarno lijekove (38%), ljudsku i životinjsku krv (29%) te pištolje (14%). Struktura izvoza u Kinu je: drvo (33%), strojevi za preradu gume (25%), lijekovi (7,3%). Kako se radi o relativno malim iznosima, onda se podaci iz godine u godinu drastično razlikuju, ali strojevi za preradu plastike te drvna građa su unazad nekoliko godina velika komponenta izvoza Hrvatske u Kinu dok su lijekovi i pištolji primarna komponenta izvoza u SAD.

Hrvatsko gospodarstvo iz godine u godinu dokazuju da nismo samo izvor sirovina za velike države te se hrvatske kompanije ravnomjerno mogu natjecati s njihovim domaćim kompanijama i izvoziti visokotehnološke proizvode poput strojeva, oružja i lijekova. Unatoč popularnom stavu, Hrvatska nije primarno izvoznik sirovina i izvozi jako puno visokotehnoloških proizvoda. Ali gledajući natpise u medijima i izjave političara, izgleda da se naša gospodarska diplomacija primarno fokusira na prehrambene proizvode.

Hrvatska je prema kompleksnosti svog gospodarstva 36. država na svijetu, a izvozi 239 proizvoda s komparativnom prednošću, što znači da je udio Hrvatske u globalnom izvozu veći nego što bi trebao biti s obzirom na veličinu njenog gospodarstva i veličini globalnog tržišta proizvoda, a to većinom nisu poljoprivredni proizvodi. Zašto se onda naglasak stavlja na izvozu poljoprivrednih proizvoda s niskom dodanom vrijednošću? Važno je naglasiti da je Hrvatska na ljestvici ekonomske kompleksnosti u zadnjih 22 godine pala za 12 mjesta, s 24. mjesta 1995. na 36. 2017. Još 2014. je Hrvatska bila na 25. mjestu.

To se može objasniti sporijim napretkom Hrvatskog gospodarstva u odnosu na ostale države svijeta te inzistiranju na "sigurnosti" te čuvanju (subvencijama, jamstvima, potporama) starih industrija koje polako zastarijevaju i gube svoju globalnu konkurentnost, a samim time se zagušuju male i srednje kompanije u nastanku koje destruktivna porezna i ekonomska politika sabotiraju u rastu.

Kina je također ostvarila veliki pad ekonomske kompleksnosti 2014. s 18. mjesta na 33. 2017.

Hrvatska jednostavno globalno postaje nekonkurentna. Kina se prema Indeksu globalne konkurentnosti 2017. nalazila na 27. mjestu u svijetu, a Hrvatska na tek 74. Indeks se sastoji od nekoliko promatranih kategorija: institucije, infrastruktura, makroekonomsko okruženje, zdravlje i osnovno obrazovanje, više obrazovanje i trening, efikasnost tržišta roba, efikasnost tržišta rada, razvoj financijskog tržišta, tehnička spremnost, veličina tržišta, poslovna sofisticiranost i inovativnost. Hrvatska u svim područjima zaostaje za Kinom osim, iznenađujuće, tehnološkoj spremnosti.

Ali postoje i određene sličnosti između dvije zemlje. Korupcija je za Kinu čak veći problem nego za Hrvatsku, a iako ima sveobuhvatan pravni okvir te rigorozne kazne za korupciju, ipak neovisni promatrači procjenjuju da se protukorupcijski zakoni provode nedosljedno i selektivno.

Hrvatska je bolje pozicionirana od Kine prema lakoći poslovanja (Doing Business indeks) gdje se Kina nalazi na 78. mjestu, a Hrvatska 51. (2018.). Kina je prema tom indeksu gore rangirana od Hrvatske u svim segmentima osim u segmentu "Dobivanje kredita". Doing Business indeks mjeri lakoću poslovanja za malog i srednjeg privatnog poduzetnika u skladu s važećim propisima.

Prema indeksu ekonomske slobode Hrvatska se također nalazi na nešto boljom poziciji od Kine; 100. Kina, a 86. Hrvatska (među 180 zemalja), iako su obje zemlje ostvarile napredak po tom pitanju. Hrvatska je jako puno nazadovala u razdoblju iza svjetske ekonomske krize pa još uvijek nije dostigla 82. poziciju iz 2011. Iako Hrvatska je puno "plesala" po toj ljestvici pa se tako 2008. nalazila na 113. poziciji.

Hrvatska definitivno treba uputiti pogled prema Kini i prestati zanemarivati izvozni potencijal na to tržište. U tome se možemo ugledati na Sloveniju koja, iako manje gospodarstvo, izvozi u Kinu nekoliko puta više od Hrvatske i to dominantno visokotehnološke proizvode. Zbog čega se onda gospodarska diplomacija Hrvatske fokusira na paške sireve, tune, mlijeko i slične poljoprivredne proizvode? Hrvatska time degradira samu sebe i izgleda smiješno nudeći sireve, mlijeko i ribu te moleći za par turista. Pri tome se Pelješki most naziva investicijom Kine u Hrvatsku, što je potpuna glupost jer investicija nije kada se nešto radi tuđim novcem. Da je Kina financirala most, onda bi se radilo o investiciji. Očekivati prave investicije iz Kine je u ovom trenutku iluzorno jer se Kina primarno fokusira na ulaganje u infrastrukturne projekte koje plati netko drugi (kao Pelješki most), a ne prave greenfield investicije. Stoga je kombinacija nazivanja Pelješkog mosta investicijom te nuđenje sira i ribe u zamjenu za računala i mobitele jedan sluganski odnos trenutne hrvatske diplomacije prema Kini.

Hrvatski gospodarstvenici su dokazali da se mogu natjecati s najboljima po pitanju visokih tehnologija, a vi svodite priču na ribu i sir? Potpuni gospodarsko-diplomatski fijasko.