Danas su politička desnica i ljevica ujedinjene u kritici trgovine s Kinom. U debati, kao na primjer u Švedskoj, se sve više govori o potrebi samoodržanja i državne intervencije. Međutim, kritika koja se zasniva na mitovima, romantičnim i nostalgičnim pogledima neće doprinijeti daljem razvoju čovječanstva i ljudske slobode.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih godina, liberali i konzervativci su često surađivali oko ekonomskih pitanja, na primjer koja se tiču trgovine između Europske unije i Kine. Međutim, otkad je Donald Trump postao predsjednik SAD-a, sve je više desničara i konzervativaca koji su negativni prema globalnom razvoju, otvorenosti i ekonomskoj liberalizaciji. To se u sadašnjoj debati vidi i u svezi Kine gdje je sada prisutno više skepticizma i negativnih pozicija što se tiče trgovine i tržišta.

Treba imati na umu da dobar dio kritike prema Kini kao državi jest sasvim legitiman i točan. Na primjer, Kina vrši kultorocid (kulturni genocid) nad Ujgurima. Kina se također bavi tržišnom špijunažom i protekcionizmom kroz razne subvencije firmama i sektorima ekonomije. Također je stvar i u tome da Kina nije postala demokracija kroz liberalizaciju tržišta.

I pored svih navedenih kao i drugih problema, i dalje je važno odgovoriti na pitanje zašto je trgovina s Kinom bitna. Ovdje je, kao prvo, bitno shvatiti da se trgovina u prvu ruku odvija između pojedinaca. Točno je da države i režimi potpisuju trgovinske ugovore jer i dalje ne postoji globalna vlada ili slično koja bi, poput na primjer Europske komisije, imala mandat i ovlaštenje da regulira svjetsku ekonomiju. Zbog toga suverene države, znači članice Ujedinjenih Naroda, i dalje imaju mandat za trgovinu, ali baš zbog toga ne treba zaboraviti da pojedinci, firme i ostale poslovne jedinice globalno trguju između sebe.

Znači, i pored toga što živimo u različitim dijelovima svijeta i u različitim sistemima, kao ljudi trebamo imati više prava i ekonomskih sloboda da surađujemo, trgujemo i krećemo se. To važi i za pojedince koji žive u diktaturama jer ljudi tamo češće žive siromašnije nego u demokracijama i za njih su ekonomske mogućnosti posebno važne zbog osobnog razvoja i kvaliteta života. Trgovina povezuje ljude globalno i postupno čini svijet otvorenijim i sigurnijim za sve.

Istovremno, zbog daljeg razvoje Kine u autoritarnom i zatvorenom smjeru, čak su i mnogi bivši ili sadašnji zagovornici slobodne trgovine postali negativni, skeptični i protekcionisti što se tiče trgovine na primjer između SAD-a i Kine. Također, postoje mitovi i retorika kako "mi" (Amerikanci i Europljani) postajemo siromašniji dok "oni" (Kinezi) postaju bogatiji. Može se reći da se politička debata oko trgovine vratila na sličnu debatu koja se vodila tijekom 1980-ih.

Švedski liberalni intelektualac Johan Norberg smatra da, i pored togo što postoji dosta problema oko Kine, manjak trgovine i otvorenosti ne bi doveo do boljih rezultata. Jer mitovi poput "oni su uzeli naše poslove i industrije" se između ostalog zasnivaju na pogledu da su trgovina, industrije i ostale poslovne djelatnosti "nacionalne" iako je ekonomska realnost mnogo kompleksnija. I zapravo, takvi pogledi i takvi mitovi su znanstveno pobijeni već tijekom 18. stoljeća kada su mnogi u Europi vjerovali u merkantalizam, ideju da jedna država može da postane bogata tako što više izvozi, a manje uvozi.

Norberg također navodi da postoji paradoks kada se nacionalistički i kolektivistički ljevičari i desničari predstavaljaju kao "branitelji" radničke klase dok su upravo mnogi radnici u EU uspjeli ostvariti bolju kvalitetu života između ostalog i zbog jeftinijih cijena kroz uvoz robe iz Kine. Također je činjenica i da su milijuni poslova, koji su tijekom zadnjih deset godina nestali u EU i SAD-u, većinom nestali ne zbog trgovine već zbog robotizacije i automatizacije. Kako Norberg navodi, nisu Kinezi "uzeli naše poslove" već su to učinili strojevi.

Na primjer, grupa znanstvenika je prije tri godine analizirala iPhone koji u prodaji košta 649 američkih dolara i zaključila da je trošak proizvodnje oko 237 dolara kao i da ta cijena ovisi o uvozu iz Kine, Japana i Južne Koreje. No, znanstvenici su ustanovili i da se samo 8,5 dolara procesa vezanog za proizvodnju iPhona odnosi na komponente koje su direktno patentirane u Kini, što je jednako 1,8% cijene iPhonea.

U svijetu, uključujući i Kinu, postoji trend da kroz automatizaciju sve više ljudi postaju viša srednja i kreativna klasa, dok se radnička klasa smanuje na mnogim mjestima. Na taj način, globalna trgovina i tehnologija dovode i do društvenih promjena koje se ne mogu zaustaviti kroz granice i nostalgiju. Takve promjene znače i da više ljudi imaju bolje poslove, veće plaće i nove mogućnosti u životu. Baš zbog toga globalna trgovina ima ključnu ulogu.

Postoji još jedan paradoks kod pogleda na trgovinu, a to je da mnogi misle da će aktivnija uloga države u industriji dovesti do boljeg razvoja ekonomije i kao suprostavljanje Kini. Međutim, kako Norberg navodi, stvar je u tome da se baš u Kini državna intervencija povećala nakon 2010. i da Kina danas generalno ima lošije ekonomske rezultate u usporedbi s 1990-ima i 2000-ima. Zbog toga je paradoks kada ljevičari i desničari u EU i SAD-u zapravo zagovaraju da treba imitirati novi kineski model ekonomije koji dovodi do više zaduživanja i manje dinamike.

Kako Norberg piše, bila bi velika povijesna greška da sve više ljudi na Zapadu traži da se ukine globalna trgovina i otvorenost u zamjenu za centralno planiranje i protekcionizam. To bi nas samo učinilo siromašnijima i agresivnijima. Smisao globalne trgovine i otvorenosti nije "samoubojstvo" niti samokažnjavanje, nego da ljudi globalno budu bogatiji, a društva razvijenija.