Posjet kineske delegacije Zagrebu u medijima je popraćen poput Putinovog posjeta Srbiji.

Kineska delegacija u Hrvatskoj bila je dočekana poput pape. Centar grada su zatvorili za promet, ministri su se razbacivali najavama kineskih ulaganja u Hrvatsku, a mediji su izvještavali kao da je riječ o nekakvim spasiteljima koji će nas odjednom učiniti sretnom i bogatom nacijom. Podsjetilo me to na posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Srbiji, samo što je ovdje izostao veliki skup stotina tisuća građana u znak pozdrava voljenom vođi.

Kina je najmnogoljudnija zemlja svijeta i svakako je vijest kada njena delegacija dolazi u bilateralni posjet, s Kinom je dobro stvoriti zdrave gospodarske odnose i posebno je bitno otvoriti trgovinsku suradnju kako bi hrvatski proizvođači konačno našli put do kineskih kupaca. To je jasno. Ali ono što ostavlja čitav niz upitnika, to su najave ogromnih investicija koje će Kina navodno započeti u Hrvatskoj.

Kineske tvrtke dosad nisu puno investirale u Hrvatsku. Izgradnja Pelješkog mosta nije kineska investicija, to je investicija Europske unije i RH, a kineska kompanija je samo izvođač. Kina još ne ulaže u velike infrastrukturne projekte po Hrvatskoj, ali sada najavljuju da će početi. Logično je pitanje: koji motiv ima Kina za to?

Izgradnja 5G mreže za brzi mobilni internet, koju će u Hrvatskoj dobiti kineski Huawei, protivno je zahtjevu SAD-a koji je pozvao svoje saveznike u svijetu da to ne učine. Trump tvrdi da će Peking preko Huaweijeve mreže špijunirati građane zapadnih zemalja. Huawei je takvu optužbu odbacio tvrdeći kako nikada ne bi dopustili Pekingu da ugrozi njihov odnos s klijentima, ali Trumpovo upozorenje nije bez razloga. Kineski zakon nalaže svakoj kompaniji sa sjedištem u Kini da na zahtjev Vlade preda sve takve informacije o njihovim korisnicima državi.

Za izgradnju 5G mreže natječu se i europske tvrtke Ericsson i Nokia, ali Huawei ima najpovoljniju ponudu i zato ga europske zemlje ne žele zabraniti unatoč Trumpovu pozivu. Hrvatska potvrda da će Huawei graditi tako važnu infrastrukturnu mrežu, koja će se u budućnosti tek pokazati kao ključna za život, rad i poslovanje građana, sigurno neće biti dobro prihvaćena u Washingtonu.

Ali izgradnja 5G mreže je najmanji problem u cijeloj priči. Koliko sam shvatio po izjavama naših ministara, Hrvatska od Kineza očekuje puno više. Očekuje se da oni grade naše brze ceste, ulažu u stadione i propale firme poput Uljanika. Kinezi bi, dakle, trebali biti ti spasitelji Hrvatske i platiti za 20 godina hrvatskog lošeg i kleptomanskog upravljanja državom i njenim gospodarstvom. Moram priznati, vrlo optimistično vjerovanje.

Hrvatska nije privlačna investitorima sa Zapada iz dobropoznatih razloga. Država nema političke volje, a ni građani nisu pretjerano zagrijani, da se učine stvari koje bi stvorile preduvjete za zdrave investicije. Vlast ne želi smanjiti državnu potrošnju i napraviti potrebne rezove te bitno smanjiti državni utjecaj na gospodarstvo da bi se privukle privatne investicije. Što nam preostaje? Nadati se u investicije onih kojima ekonomski motiv nije jedini, pa ni najvažniji. A to je Kina.

Kinesko gospodarstvo je prema ocjeni Heritage zaklade među neslobodnima, mnogo neslobodnije čak i od hrvatskog gospodarstva. To znači da njihova država ima veliki utjecaj na poduzetništvo u Kini. Prema tome, teško je očekivati da kineske investicije u svijetu imaju isključivo ekonomski karakter, onakav kakav imaju kad dođu neki američki investitori ili iz neke druge zapadne zemlje - njih nije briga za politiku, oni žele od politike što dalje. No, kada kineski investitori ulažu, to vrlo vjerojatno ima političku pozadinu i motiv.

Zato bismo trebali biti oprezni. Ukoliko Kinezi stvarno odluče ulagati u naše vreće bez dna poput Uljanika, to nije zato što oni vide u Uljaniku nekakvu dobit u budućnosti, već zato što očekuju nešto od Hrvatske zauzvrat. Sad zamislite koliko to "nešto" mora biti veliko da vrijedi milijarde američkih dolara kolika je dubioza Uljanika. Kina želi povećati svoj politički utjecaj u svijetu, a to će najlakše učiniti ulaganjem u infrastrukturu i zaduživanjem siromašnih država u svojim bankama. Sve njihove investicije, ne zaboravite, ići će preko kineskih financijskih institucija.

Jedno je slobodna trgovina, što se svakako treba pozdraviti i raditi na uklanjanju prepreka u prekograničnoj trgovinskoj suradnji, a nešto sasvim drugo je otvaranje prostora Komunističkoj partiji Kine za upliv u hrvatsku infrastrukturu i vitalne interese. O tome bi trebalo razmisliti malo bolje. Kina možda može izgledati kao lakše rješenje, no na duge staze taj lakši put bi nas mogao skupo stajati.

Kako god bilo, ne može nas spasiti nitko osim nas samih, a Kina definitivno nije naš spasitelj. I nemojmo maštati da su Kinezi toliko glupi da će ulagati u nešto što smo mi već upropastili.