Objavljen je Indeks globalne konkurentnosti za 2019. godinu i Hrvatska ima razloga za zadovoljstvo. Napredovala je na rang ljestvici za pet pozicija, sa 68. mjesta na 63. I dalje je posljednja među članicama Europske unije. SAD više nije svjetski predvodnik jer ga je na prvoj poziciji zamijenio Singapur. No SAD je još uvijek broj jedan po pitanju poslovne dinamike, tržišta rada i drugi po pitanju inovativnosti.

Rast RH na rang ljestvici Indeksa globalne konkurentnosti za pet pozicija je apsolutno dobra vijest, ali treba je staviti u perspektivu. Kad se to učini, ta slika nije baš toliko dobra.

Prvo treba znati da se indeks dijeli na nekoliko segmenata koji zajedno daju zbirnu ocjenu i da se računa prema udaljenosti neke zemlje od idealnog scenarija koji predstavlja indeks 100. Dakle, bitnija je udaljenost od "idealnog stanja" nego sama rang lista zemalja u smislu da neka zemlja može zadržati isti indeks, a opet se bolje rangirati ako su neke zemlje ispred nje dovoljno nazadovale.

Slijedom toga valja primijetiti da iako je Hrvatska napredovala za dosta dobrih pet pozicija na rang ljestvici, sami indeks je slabije poboljšan. Točnije, Indeks globalne konkurentnosti za Hrvatsku je 2018. iznosio 60, a sada iznosi 62, što je dobar napredak u jednoj godini, ali ipak realniji prikaz od napredovanja za pet pozicija na rang ljestvici. Naravno, pitanje globalne konkurentnosti je pitanje natjecanja s drugim državama pa je tu rang jako bitan, ali može zavaravati kada se gleda izdvojeno. Jer Hrvatska je po tome napredovala manje nego to rang sugerira, jednostavno su drugi nazadovali.

Sami indeks se sastoji od 12 podindeksa od kojih se svaki odnosi na neki segment socio-ekonomskog okruženja. A svaki od podsegmenata se može podjeliti na još više podsegmenata. Radi se o ozbiljnom indeksu iza kojeg stoji obilje podataka i čvrsta metodologija pa pruža jako dobar uvid u cjelokupnu situaciju nekog gospodarstva te usporedbu s drugim državama.

Gledajući komponente indeksa može se zamijetiti da je to napredovanje zaista bilo slabije nego što rang sugerira. Od dvanaest komponenti napredak je zabilježen na njih pet, a u dvije komponente je Hrvatska nazadovala. "Infrastruktura", "Usvajanje informatičkih i komunikacijskih tehnologija", "Makroekonomska stabilnost", "Tržište rada" i "Financijski sistem" su komponente u kojima je zabilježen stvarni napredak i to je svakako pozitivan razvoj situacije.

Ali zabilježeno je i nazadovanje u komponentama "Nefinancijsko tržište" i "Poslovna dinamika". Prvi se odnosi na fair play na tržištu, jednakost pravila za sve i otvorenost stranim investicijama, a drugi na fleksibilnost poslovnih subjekata i sposobnost da private promjene, tehnološke inovacije, nove načine organizacije i suočavanje s rizikom. Oba puno utječu na ostvarivanje dugoročnog gospodarskog rasta i sposobnost prilagodbe na razne ekonomske šokove.

Najveći napredak je ostvaren u komponenti "Makroekonomska stabilnost", što je rezultat dinamike duga tj. razduživanja države i smanjenja javnog duga izraženog udjelom u BDP-u. Pozitivno je utjecalo i jeftinije zaduživanje države te podizanje kreditnog rejtinga Hrvatske iz kategorije "smeća" od strane agencija za kreditni rejting Fitch i S&P. Tu se krije glavni razlog ovolikog napretka na rang ljestvici. Korigira li se za tu komponentu, napredak je puno manji.

Zanimljivo je primijetiti da je Hrvatska najgore rangirana u dva segmenta od kojih se jedan odnosi formalne institucije, a drugi na društvenu klimu. Točnije, Hrvatska je tek 122. u svijetu u podkategoriji "Performanse javnog sektora", u društvu Nigerije, Mozambika i Obale Bjelokosti, a tek 134. u svijetu u podkategoriji "Poduzetnička kultura" - u društvu Jemena, Konga, Angole i Burkine Faso.

U odnosu na prošlu godinu pogoršani su rezultati u podkategorijama kao što su "Administrativni zahtjevi", "Meritokracija", "Transparentnost" i "Korporativno upravljanje".

Svakako treba pohvaliti odgovorniju fiskalnu politiku ove vlade koja očito daje rezultate. Ali treba biti realan i priznati da osim javnog duga gotovo ništa drugo nije napravljeno da bi se popravila gospodarska situacija u zemlji. Hrvatska još boluje od istih problema kao i prije; neefikasne birokracije, relativno visokog poreznog opterećenja za njen stupanj razvoja, zatvorenosti za investicije, lošim radnim zakonodavstvom, korumpiranim i sporim pravosuđem, zastarjelim obrazovnim sustavom a najviše od svega lošom inovacijskom i poduzetničkom klimom, u čemu je Hrvatska i prema Indeksu globalne konkurentnosti najgore rangirana od svih kategorija.

Hrvatski ukupni indeks je tek malo iznad svjetskog prosjeka, a u nekim komponentama čak ispod svjetskog prosjeka. Među državama EU smo najgore rangirani, gore i od Rumunjske i Bugarske koje smo nekada smatrali nerazvijenim zemljama s kojima je ponižavajuće uspoređivati se. U određenim podkomponentama konkurenciju Hrvatskoj čine države Afrike. Treba imati na umu i da još nismo došli do indeksa ni ranga kojeg smo imali 2007. godine, kada smo bili iznad svjetskog prosjeka. To znači da smo 2007. bili više a danas manje konkurentni od većine država.

Zbog katastrofalnog odgovora na krizu, što ju je produžilo, Hrvatska period 2010.-2020. Može proglasiti izgubljenim desetljećem. Za ozbiljni izlazak iz tog ponora će trebati puno više od smanjivanja udjela javnog duga u BDP-u, koji ionako u apsolutnom iznosu stagnira a relativno pada gotovo isključivo zbog rasta BDP-a, ma koliko slab bio. Indeks je pokazao i da priče o neefikasnosti javnog sektora i antipoduzetničkoj kulturi nisu subjektivne izmišljotine ideološki zadojenih pojedinaca nego problemi koji priznaju i najrelevantnije svjetske organizacije, koje Hrvatsku prema tim kriterijima svrstavaju u Afriku a ne EU.

Dok zlonamjernici, budale i interesne skupine lažu o stvarnim problemima u gospodarstvu Hrvatske te nude zadržavanje istog stanja ili nude stara, dokazano kriva, rješenja za stare probleme, Hrvatska stoji na mjestu. Zbog takvih kvaziintelektualaca i politikanata Hrvatska je 21. stoljeće počela s izgubljenim desetljećem za ekonomski rast. Hoće li građanima Hrvatske trebati baš cijelo stoljeće prije nego što shvate da oni koji im desetljećima prodaju jednu te istu priču nemaju dobre namjere nego štite vlastite interese pod krinkom društvenih i nacionalnih interesa?