Hrvatska se jako dobro drži, ponavljaju naši stožeraši i dobar dio javnosti zadovoljno ponavlja poput papagaja. Hrvatska se dobro drži po pitanju smrtnosti od korone, što nam je zajedničko s mnogim istočnoeuropskim zemljama i vjerojatno nema nikakve veze s mjerama koje država provodi. A nema veze ni sa zdravstvom koje je u rasulu.

Spomenut ću samo nekoliko slučajeva iz posljednja dva tjedna, one koji su se nakratko uspjeli probiti do medija usprkos medijskoj blokadi prema svim "nekorona" vijestima:

- čovjek umro jer je Hitna pomoć odbila doći u strahu jer živi na području gdje ima zaraženih. Nije bio zaražen. (Murter)

Priča počinje s doktoricom obiteljske medicine koju nismo uspjeli kontaktirati ni nakon desetak upućenih poziva (doktorica u Murteru).

Nakon neuspješnog kontaktiranja naše doktorice, a vodeći se zdravim razumom, nazvali smo najbližu ambulantu (onu u Tisnom) gdje smo također, naišli na bezobrazan i hladan ton: rečeno nam je da naš otac nije njihov pacijent te da im nije poznat razlog zbog kojeg je potrebno da zovemo baš ambulantu u Tisnom. Nekoliko minuta nakon smo ih, greškom i u panici, slučajno ponovno nazvali te smo naišli na još bezobrazniji i drskiji toni rečeno nam je, citiram: „Opet me zovete, rekla sam vam, ja vam pomoći ne mogu.“ Iako je moja majka samo rekla „pa doktorice Vi ste zdravstveni radnik, recite mi kome da se obratim, 'ko nam može pomoći, što je sa hitnom pomoći u Tisnom? Samo je drsko odgovorila: "pa zar Vi ne znate da hitna pomoć u Tisnom više ne postoji“. Nakon toga je poziv prekinut.

Nakon niza daljnjih upućenih poziva, uspjeli smo dobiti hitnu pomoć u Vodicama. Ni tu, nažalost nismo naišli na razumijevanje. Više puta sam ih zvala i naizmjenično su mi se javljale dvije doktorice, koje su uporno govorile da moraju provjeriti sa epidemiologom smijemo li dovesti oca, da li smo bili u kontaktu sa zaraženim osobama, da li smo u karanteni ili samoizolaciji ( iako sam više puta napominjala da smo mi u mjestu Jezera koje se nalazi na otoku Murteru i da naše mjesto nije u karanteni). Također mi je rekla da zar ja stvarno mislim da se za bol u leđima trebaju slati cijeli tim ljudi, savjetovala nam je da mu pomognemo tabletama za bolove. Nakon mog pitanja što da se mom tati nešto dogodi jer stvarno ne izgleda dobro i urliče od bolova, kako da mu pomognemo, rekla je: „evo provjerit ćemo te vas kontaktirati“. Ja sam ih molila da ćemo ga mi dovesti našim autom samo da dođemo te je nakon previše izgubljenih minuta napokon rekla „Dovedite gospodina osobno jer mi ne možemo slati cijeli tim u zaraženo područje radi nečije boli u leđima.“

Puno smo puta bili odsječeni od svijeta, no ovoga puta, nažalost, u kritičnom trenutku te je zbog toga izgubljen ljudski život. Je li zaista moguće da, zbog cijele koronavirus situacije, nije bilo moguće doći po čovjeka koji proživljava veliku bol? Zar zaista nije bilo moguće pokušati mu pomoći, čovjeku koji se očigledno bori za život? Zar nas je strah od virusa zvanog COVID-19 cijepio od ljudskosti? Napominjem da se radi o čovjeku koji nije bio COVID-19 pozitivan, a i da je takav bio slučaj, svejedno ima pravo na hitnu medicinsku pomoć. Nažalost, moj je otac izgubio bitku za život u roku od 2 sata nakon prvoga upućenog poziva hitnoj pomoći (nikada nije ni uspio stići do hitne pomoći u Vodicama, jer je na pola puta izgubio svijest te je hitna Vodice došla po njega i odvela ga na hitni prijem Šibenik).

- Rogotin: Čovjek umirao na kućnom pragu, nitko nije izašao na intervenciju

"Barbi Vjeki je pozlilo oko ponoć – ponoć ipo, uspio je dozvati prvoga susjeda u pomoć. Susjed u toj cijeloj situaciji zove broj službe koje se prve sjetio. Dobio je PP Ploče koji ga upućuju na broj 112 Dubrovnik. Potom susjed uspijeva dobiti županijski centar – 112 Dubrovnik. Službeniku govori da je njegovu susjedu pozlilo, da ostaje bez zraka i da mu treba hitna pomoć. Službenik centra 112, ne znamo na osnovu točno čega, zaključuje da su to simptomi Covida-19 te mu daje broj tzv. „centra za Covid u Pločama“. Susjed, naravno sa željom da čovjeku ŠTO PRIJE dođe bilo kakva pomoć, zove i taj broj. Na tom broju gospođa iz gore spomenutoga „centra“ dobronamjernome susjedu govori da oni neće izaći na teren JER NEMAJU OPREMU!

Dok je susjed obavio sve te, očito besmislene, razgovore, naš barba Vjeko je preminuo. Susjed ponovno zove policiju u Pločama koja izlazi na „teren“ s jednim doktorom (mrtvozornikom) nakon cca pola sata, utvrđuje se smrt, pregledava se pacijent te naposljetku njegovo tijelo odvoze vatrogasci (zbog mjera predostrožnosti). Našem dragom barba Vjeki nije prethodnih dana utvrđena zaraza Covidom-19. Još uvijek ne znamo od čega je točno preminuo, možda od srčanog udara ili sl. Također još uvijek ne znamo zašto nadležne službe nisu izašle na teren kada se radilo o hitnom slučaju."

Javio mi se Dado Martinčević, vlasnik doma za starije i nemoćne u Zadru koji je uz to i skrbnik roditelja (85 i 76 g.), potvrđuje da u zadnje vrijeme imaju velike probleme s hitnom pomoći:

"Prosječna starost naših korisnika je trenutno 88 godina i stoga gotovo svakodnevno netko od korisnika ima neki zdravstveni problem koji zahtjeva hitan pregled i/ili hospitalizaciju. Ali to je trenutno nemoguća misija!

Svuda nas odbijaju, čak i hitna najčešće ne želi doći. Moj otac ima trajni kateter i trebao ga prije 30 dana promijeniti, ali nitko ne želi. A ja osobno sam imao termin za MSCT (crohnova bolest) kojim se trebalo odlučiti da li da se operiram ili ne, da bi na kraju sve otkazali.

Pitam se za što čuvamo bolničke kapacitete kad nam ljudi od drugih bolesti umiru. Vjerojatno zato što to nije neka vijest", zaključuje.

Ovo je ozbiljan problem. Naš zdravstveni sustav ne funkcionira. Toliko smo priča slušali posljednjih tjedana o brizi za starije i bolesne, ali to se u praksi ne događa. Upravo suprotno, starije i bolesne sada prepuštamo bržoj smrti. Broji se samo korona. Je li strah od virusa koji, prema najnovijim istraživanjima, ima stopu smrtnosti manju od 2 posto (a u konačnici bi se lako moglo pokazati i višestruko nižu od toga), tako lako oduzeo našu ljudskost?

Prisjetimo se i prve hrvatske žrtve od korone, onog gospodina iz Pule koji, prema riječima njegovog sina, ne bi preminuo da ga je hitna htjela pregledati. Ministar zdravstva Vili Beroš je najavio internu istragu da bi se provjerilo je li bilo nekih propusta, ali rezultate te istrage još uvijek ne znamo.

Kada sustav ovako zakaže jednom, to je ozbiljan problem jer je stradao netko tko nije trebao stradati. Ali kada to postane pravilo, a pokazuje se da je pravilo, onda netko treba preuzeti odgovornost - i moralnu i političku. Mediji hvale naš sveti stožer koji radi kriminalno loše jer ljudi umiru bez potrebe. To je resor ministra Vilija Beroša. U bilo kojoj normalnoj, civiliziranoj zemlji, ministar zdravstva bi podnio ostavku. Građani i mediji bi to od njega već tražili. Ali u našoj zemlji i vremenu kada vrijede neke izopačene moralne vrijednosti, ministar zdravstva se kuje u zvijezde, novine objavljuju članak naslovljen "Zašto se žene zaljubljuju u Vilija Beroša", a portali ga opisuju kao našeg spasitelja. Svetac, čovječe!

Sve je to lijepo, divno, krasno. Ali ljudi umiru bez potrebe.