Prof. Igor Rudan tvrdi da treba slušati samo njega i njegove prijatelje epidemiologe koji se slažu s njim. Prof. Predrag Rajšić objašnjava zašto to nije dobro.

Odmah po izbijanju epidemije koronavirusa, u javnosti se pokušava nametnuti teza da o javnim politikama u krizi smiju govoriti "samo stručnjaci", kao da građani, sami po sebi, ne smiju imati nikakvog utjecaja na politike koje direktno utječu na njihove živote. Naravno da stručnjake treba slušati i njihove preporuke kako izbjeći zarazu i sačuvati zdravlje - to je neupitno. Ali kada govorimo o zakonima koji će imati utjecaja i na druge sfere života osim mogućnosti zaraze virusom, nužno je potražiti i druga mišljenja osim stručnjaka iz samo jedne struke.

Igor Rudan, znanstvenik koji se u ovoj krizi angažirao oko pitanja zakona, redovito se u svojim tekstovima poziva na autoritet, pri čemu pokušava znanost poistovjetiti sa samim sobom (znanost je ono što ja kažem, a svatko tko se sa mnom ne slaže protivi se znanosti). Budući da on sebe smatra stručnijim od drugih zbog titule i zanimanja kojim se bavi, upitali smo našeg znanstvenika s Liberala, Predraga Rajšića, kanadskog sveučilišnog profesora i istraživača, da komentira Rudanov stav.

"Zapelo mi je za oko da Rudan miješa dvije vrste tvrdnji: faktičke i svjetonazorske i nagovještava da svjetonazorske direktno proizlaze iz faktičkih. O faktičkim, epidemiološkim činjenicama, se ne bih sporio. To nije moja disciplina, a i da jest, puno će jednostavnije biti da pretpostavimo da se Rudan i ja slažemo oko svih brojeva koji se objektivno mogu izmjeriti.

Kad to maknemo s puta, možemo se posvetiti onome što je poanta mog teksta.

Čak i ako bismo se slagali oko svih objektivno mjerljivih epidemioloških statistika, Rudan i ja ne moramo doći do istog znanstvenog zaključka o tome kakvu nam moralnu obavezu ti brojevi nameću. Ustvari, moja je tvrdnja da on, isključivo na osnovu epidemiologije, ne može doći ni do kakavog zaključka. Potrebna mu je pomoć drugih znanstvenih disciplina za koje se nije specijalizirao.

Htio bih ovdje ponuditi tu pomoć specijalista. Moja specijalizacija su Environmental Law and Regulation, Environmental Economics i Evidence-Based Policy.

Dakle, Rudan kaže:

Znatno su nam zanimljiviji i važniji primjeri gdje školovani, pametni i iznimno inteligentni ljudi, koji jednostavno nemaju kompetencije za procjenu stanja stvari, pomisle da ih imaju. Tada počnu vjerovati u neke istine koje to nisu, a zatim ih nametati i drugima.

Odličan primjer je inzistiranje nekih ljudi prepoznatih u drugim područjima na tome da: "mjere karantene u Hrvatskoj nisu bile potrebne", da je "Švedska primjer da se moglo i drugačije", te da "Stožer i epidemiolozi ne znaju što rade". Pritom, oni nekako razumiju situaciju bolje od Stožera, epidemiologa i stvarnih stručnjaka.

Rudan ovdje tvrdi, na primjer, da nije istina da je "Švedska primjer da se moglo i drugačije". Problem ovdje je što se istinitost ove tvrdnje ne može utvrditi epidemiološkim istraživanjem.

Rudan i ja se možemo potpuno slagati oko švedskih podataka i opet ja mogu doći do znanstvenog zaključka da lockdown nije pravi put. To je zato što "pravi put" nosi dimenziju na koju epidemiologija ne može odgovoriti nego moramo u pomoć zvati moralnu filozofiju, pravnu teoriju pa i ekonomiju. Ekonomija, opet, je složena i heterogena disciplina koja se bavi ne samo tipičnim temama koje su općepoznate nego i vrlo delikatnim pitanjima kao što su, recimo, kad ima smisla reći da je nešto u društvenom interesu, a kad je takva tvrdnja potpuno logički kontradiktorna.

Jedna od svrha društvenih znanosti jest podučavanje moralne filozofije. Jedno od važnih učenja moralne filozofije jest da, ma koliko izgledalo primamljivo donositi moralne zaključke isključivo na temelju prirodnih znanosti, to je ipak pogreška. To je pogreška jer su prirodne znanosti slijepe za ono što bi ljudi trebali činiti. Na primjer, kad znanost kaže da pušači prerano umiru zbog pušenja, to samo po sebi ne govori ništa o moralnosti pušenja. Možda ne želite prerano umrijeti zbog pušenja, ali to nije znanstvena činjenica. Ovo je vrijednosni sud koji dodajete znanstvenim činjenicama o pušenju kako biste napravili svoju procjenu pušenja. Čak ni to nije dovoljno za moralnu procjenu pušenja. Je li nemoralno skratiti vlastiti ili tuđi život izborom da budete pušač? Možda, ali prirodne znanosti nam neće dati odgovor na to pitanje. Potreban nam je okvir za definiranje i procjenu onoga što je ispravno, a što pogrešno.

U mnogim teorijama moralne filozofije suglasnost ili dobrovoljni pristanak ljudi na bilo kakvu akciju je polazna osnova za odvajanje ispravnog od pogrešnog. Ali, primijetite, suglasnost nije prirodno-znanstveni pojam. To je koncept koji moramo dodati prirodnoj znanosti da bismo procijenili moralnost čina pušenja. Postoje i druge moralne filozofije. Neki, na primjer, koriste javno ili opće dobro kao konačni moralni cilj svih ljudskih akcija.

Ilustracije radi, Sjeverna Koreja koristi prvenstveno ovaj princip kako bi uvjerila svoje stanovništvo da slijedi pravila. Mnoge zapadne zemlje imaju naznake doktrine općeg dobra, ali u vrlo ograničenim količinama. Doktrina općeg dobra ima neke velike nedostatke poput toga da, na primjer, opće dobro nije objektivno moguće definirati tako da se u opće dobro može ubrojiti sve i svašta.

Drugi problem s doktrinom općeg dobra je problem interpersonalne usporedbe dobrobiti. Na primjer, ako mene zatvore u kuću mjesec dana zarad dobrobiti drugih ljudi, ne postoji objektivan način na koji bismo odredili je li moja patnja manja nego njihova dobrobit. Ovaj problem je u ekonomiji vrlo dobro poznat.

Zbog toga epidemiolozi mogu ponuditi samo jedan dio znanja koji je potreban da bi se utvrdilo što treba učiniti kao odgovor na virus. Za ostala saznanja moraju se za pomoć obratiti društvenim znanstvenicima koji uključuju moralne filozofe, političke znanstvenike, ekonomiste i pravne stručnjake. Epidemiološko znanje je samo jedan dio slagalice koji nam je potreban."