Piše: Mario Nakić
Photo: Wikipedia
11.5.2020.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Mario Nakić
Photo: Wikipedia
11.5.2020.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Pobornici opće karantene, koja je u Hrvatskoj trajala skoro dva mjeseca, sada šire priču kako je ona bila neophodna i korisna te da je ona zaslužna što imamo "tako malo žrtava" pa se "već sada možemo početi otvarati". Taj narativ se koristi u medijima i prihvaća bez ikakvih dokaza. Ja bih postavio sljedeća pitanja:
1. Kako možemo reći da je Hrvatska prošla dobro?
Hrvatska trenutno ima 91 zabilježenu žrtvu za koju znamo da je umrla s koronavirusom. To je smrtnost od 22 osobe na milijun stanovnika. To je malo u odnosu na bilo koju zapadnoeuropsku zemlju, ali je mnogo u odnosu na mnoge zemlje istočno i sjeveroistočno od nas. Grčka ima 14 mrtvih na milijun stanovnika, Litva 18, Latvija 10, Albanija 11, Crna Gora 14, Bugarska 13, Ukrajina 9...Većina istočnoeuropskih zemalja ima nižu smrtnost od korone nego Hrvatska. A Hrvatska u gospodarskom pogledu pripada više istočnoj nego zapadnoj Europi pa bismo se tako trebali i promatrati. Onda nema razloga da budemo zadovoljni takvim brojkama. Zašto one nisu niže?
2. Čak i kad bismo prihvatili te brojke kao uspjeh, kako možemo znati da su državne mjere za njih zaslužne?
Nitko još nije dokazao kako su baš državne mjere, koje je provodio HDZ-ov stožer, utjecale na suzbijanje epidemije. Prolaz Hrvatske na koronafestu možemo zahvaliti dobroj i pravovremenoj informiranosti građana, činjenici da je korona prvo pogodila Lombardiju (par tjedana prije nego što je došla do nas). Mi smo vidjeli snimke iz njihovih bolnica pa smo shvatili preporuke epidemiologa krajnje ozbiljno. Građani Hrvatske su vrlo homogena skupina (što je često nedostatak naše nacije, ali u ovom slučaju se pokazalo kao prednost). Brzo smo promijenili svoje navike, npr. prestali smo se rukovati, grliti, ljubiti, družiti na kavama itd. To se dogodilo PRIJE odluke stožera da nas zatoči kao stoku. Ali upravo te, dobrovoljne mjere, bile su ključne za suzbijanje zaraze.
Na početku se plašilo ljude eksponencijalnim rastom. Ali eksponencijalni rast nije se dogodio nigdje osim u Lombardiji, i to zato što su oni uhvaćeni na prepad. Oni nisu imali od koga vidjeti i uplašiti se da bi shvatili ozbiljno situaciju. Mi jesmo, vidjeli smo od njih. Onaj tko ne vjeruje da je riječ o dobrovoljnom pristanku, a ne zbog državne prisile, treba uzeti u obzir činjenicu da Hrvatska nema dovoljno policajaca ni resursa da prati svaku ulicu, svaki blok i svakog čovjeka, da bi se provjerilo kako se ljudi ponašaju kad se sretnu. Ili, recimo, ona mjera o ulasku u lift. Vjeruje li itko ozbiljno da se to može kontrolirati? Znači ipak, ljudi su DOBROVOLJNO pristali slušati epidemiološke preporuke, inače ne bi promijenili svoje navike bez obzira na glupe i u praksi neprovedive zakone.
- kako djeluju e-propusnice? Imali smo 700.000 ljudi u Zagrebu koji su se međusobno mogli susretati i slobodno kretati na zajedničkom prostoru, ali zaraznost u Zagrebu je pala na nulu. Koja je onda svrha zatvaranja zajednice od 3.000 ljudi bez ijedne zaražene osobe?
- kako djeluje ograničenje radnog vremena? Kad se trgovinama skrati radno vrijeme ili zabrani rad nedjeljom, veće su gužve i duži redovi, što može samo povećati opasnost od zaraze.
- kako djeluje zabrana rada dućanima "koji nisu neophodni"? Po kojoj je to logici bezopasna trgovina mješovitom robom, ali trgovina mobitelima, gdje je inače puno manja gužva, proglašena je opasnom i morala biti zatvorena?
- za mjeru obaveznog razmaka i ograničenja ljudi u liftu sam rekao da su korisne i trebaju se slušati, ali ne vidim smisla u pretvaranju tih PREPORUKA u zakone. Da bi se to moglo kontrolirati, morali bismo zaposliti 10 puta više policajaca i proglasiti 24-satni policijski sat, maltene policijsku državu. A to nije baš poželjno niti korisno. Ovako, dobivamo čudne situacije kad se pojedini policijski službenici mogu iživljavati i maltretirati ljude selektivno, ako im se netko ne svidi. To se već događalo par puta u Splitu.
Jedino što je država stvarno trebala učiniti, a nije učinila, to je agresivna zaštita umirovljeničkih domova. Da su to napravili, broj žrtava bi možda bio sveden na jednoznamenkasti broj.
Zato kad netko kaže da je opća karantena na kineski način (to ne izmišljam, Plenković je nekoliko puta na TV-u rekao da su se ugledali na kineski režim) opravdana ili da je bila korisna, pitajte ga da to argumentira i dokaže. Opća karantena u Hrvatskoj nije uvedena kao rezultat objektivne i argumentirane javne rasprave, već kao rezultat moralne ucjene od strane utjecajnih političara i medija. Doveli su nas pred zid i rekli: ili ćete svi u karantenu ili želite da ljudi umiru. Ako bi se netko usprotivio, rulja bi ga odmah optužila da želi da ljudi umiru. To je moralna ucjena.
Koliko bismo imali žrtava ako...
Novinar Ivan Hrstić u Večernjem listu tvrdi da bi "švedski model u Hrvatskoj donio još najmanje tisuću mrtvih" bez ikakvih dokaza ili argumenata zašto bi bilo tako, uspoređujući samo brojke zaraženih i umrlih od korone između Švedske i Hrvatske. Ali smrtnost od korone očito nema veze s mjerama jer u Bjelorusiji, koja nije učinila apsolutno NIŠTA, smrtnost od korone je skoro upola manja nego u Hrvatskoj. Kad bih se koristio Hrstićevom logikom, onda bismo došli do zaključka da Hrvatska nije trebala učiniti ništa pa bi imala samo 50-ak mrtvih umjesto sadašnjih 91. Naravno, to bi bilo pogrešno, ali isto tako je pogrešan i njegov zaključak da bi Hrvatska imala 1000 žrtava više da je činila kao Švedska.
Ne možemo znati što bi se dogodilo da smo radili isto što i Švedska niti da nismo učinili ništa kao Bjelorusija, ali puno veća je vjerojatnost da bismo imali stanje jednako kao sada, samo što bismo imali manje žrtava samoubojstva, manje oboljelih od depresije i PTSP-a, manje obiteljskog nasilja i ostalih nuspojava koje vam dolaze kad prisilno zatočite ljude u izolaciju.
Vidjeli smo kako izgleda kad se veći dio društva uspaničari. Sada nas konstantno plaše drugim valom. Naravno da do njega lako može doći, ali sada smo puno pametniji jer znamo više o tom virusu. Drugi put će biti puno teže dovesti građane pred gotov čin i očekivati plebiscitnu podršku za lockdown. Sljedeći put će se ipak morati malo potruditi i priložiti dokaze. To bismo trebali zahtijevati i ubuduće, svaki put kad se nađemo u takvoj situaciji. Ne dopustite da vas iracionalni strah razoruža i da se olako odreknete vaših građanskih prava.