"Teško je biti socijaldemokrat u siromašnoj zemlji", izjavio je Zlatko Komadina još krajem 2013. u emisiji Nedjeljom u dva. Danas, kada SDP već mjesecima bilježi pad potpore birača, a stranka puca po šavovima zbog nezadovoljstva načinom na koji Davor Bernardić vodi stranku te riječi djeluju gotovo proročanski iako se ona originalno odnosila na reformu Zakona o radu.

U istom intervju je Komadina optužio Europsku uniju da štiti kapital. Tada je po socijalističkom receptu rekao da EU na Hrvatsku gleda samo kao na tržište, što je naravno sasvim glupo izjaviti za zemlju od 4 milijuna stanovnika, ali to nije ni bitno. Bitno je optužiti tržište i kvalificirati tržište kao prijetnju. Politički je ta izjava bila sasvim dobra za SDP-ovo biračko tijelo. Stvorila je strah od tržišta, aludirala na potrebu uvođenja protekcionističkih politika, optužila strance za sve probleme.

Kada bi se cijela izjava sažela, ona bi izgledala ovako: "Mi smo siromašna zemlja koju bogate zemlje iskorištavaju putem tržišta i od toga se treba zaštiti otežavanjem tržištu, posebno inozemnom, da posluje u Hrvatskoj". Savršen opis sadašnjeg SDP-a.

Sada se takav SDP raspada, a biračka i stranačka baza odlazi Živom zidu, GLAS-u i Pametnom. U SDP-u se pitaju kako je došlo do toga da stožerna stranka ljevice tako brzo odumire a "neki novi klinci" polako preuzimaju tu poziciju. Iako se kroz medije provlači teza da je za takvu situaciju odgovoran najviše predsjednik Davor Bernardić, oni koji malo bolje prate političku situaciju znaju da je on samo žrtveno janje, a problemi sa stranačkim vodstvom sežu u razdoblje puno prije dolaska Bernardića na predsjedničku poziciju. Daleko od toga da je Bernardić dobar predsjednik, jer se pokazao kao sasvim nesposoban za tu funkciju, ali problemi SDP-a se neće riješiti njegovom smjenom. To znaju i oni koji bi ga htjeli smijeniti pa se cijeli proces njegove smjene oteže do trenutka kada će pobunjenička strana izabrati svoju alternativu, ali očigledno se ne mogu dogovoriti oko osobe koja bi trebala preuzeti čelnu poziciju.

Da se radi o HDZ-u, taj proces bi bio okončan puno brže jer HDZ-ovo stranačko tijelo puno lakše prihvaća novog lidera čemu je razlog to da ta stranka ima puno homogeniju i poslušniju stranačku strukturu (i biračko tijelo) koja prije svega poštuje funkciju i hijerarhiju. Plenković i Karamarko su na mjesto predsjednika HDZ-a došli kao relativno nepoznati širem stranačkom i biračkom tijelu, a prihvaćeni su kao vođe praktički iste sekunde kada su zasjeli na čelo stranke. SDP je puno više heterogen i nema toliko izraženu stranačku stegu te mentalitet štovanja funkcije, što otežava cijeli proces odabira Bernardićevog nasljednika.

Zaista nije bitno tko će zamijeniti Bernardića jer svi kandidati predstavljaju kontinuitet dosadašnjeg političko-idejnog obrasca. A SDP nema samo strukturni problem, već možda još i više problem sa zastarjelošću ideološkog koncepta.

Članovi SDP-a još nisu shvatili da smo već duboko ušli u 21. stoljeće te stare ideje o sukobu rada i kapitala, redistribuciji, protekcionizmu, subvencijama, zaštiti sredstava proizvodne i odbijanju tržišta jednostavno nemaju mjesta u sadašnjem svijetu. Sukob rada i kapitala je teorija stara više od sto godina koja prema svim dostupnim pokazateljima ne vrijedi (pitanje je da li je ikada vrijedila), redistribucija dokazano ne postiže željene rezultate jer bi time Hrvatska bila jedna od najprosperitetnijih zemalja, protekcionizam ni teoretski ni empirijski ne pomaže radnicima, subvencije su prema svim istraživanjima manje efikasne od poreznog rasterećenja, koncept "sredstva proizvodnje" je u doba automatizacije, digitalizacije i robotizacije sasvim zastario, tržište je najbolji mehanizam u povijesti za izdizanje velikog broja ljudi iz siromaštva te je borba protiv tržišta ustvari borba protiv siromašnih.

Kada bi skandinavski socijaldemokrati bili politička opcija u Hrvatskoj, svi bi ih okarakterizirali kao "neoliberalne talibane", ponajviše ljevica. Hrvatska socijaldemokracija, kojoj je SDP stožerna politička i idejna grupacija, je zastarjeli relikt 20. stoljeća koji više ne nudi odgovore na suvremena pitanja. Još 1990-ih su socijaldemokrati mogli graditi političku bazu oko koncepta "radnika" i zaštite njihovih interesa, ali danas je pojam "radnik" toliko izmijenjen da se više ne mogu koristiti iste političke poruke koje su prije nekoliko desetljeća ciljale upravo na to radničko biračko tijelo.

SDP gubi birače koji odlaze upravo lijevim opcijama koje su prilagodile socijaldemokratske poruke novom dobu. Živi zid je to napravio na jedan populistički način, ali je ipak ubacio novi život u hrvatsku socijaldemokraciju. Taj novi život je još gora verzija starih politika koje su pomiješane s još puno drugih ideja, što na kraju tvori nekoherentnu mješavinu socijaldemokracija, nacionalsocijalizma, teorija zavjere i uličarskog bunta, ali ipak predstavljaju nešto novo, nekakvu novu verziju socijalizma koji je svidio dijelu birača SDP-a. GLAS i Pametno su krenuli u moderniziranje zastarjele domaće socijaldemokratske poruke pa su naglasak stavili na jednakost prilika, obrazovanje kao način izlaska iz siromaštva, oslobađanje malog poduzetništva od ralja države i legalizaciju marihuane (samo GLAS, Pametno je protiv). To još uvijek nije dovoljno da se može reći kako u GLAS i Pametno uspjeli modernizirati domaću socijaldemokraciju, ali je kretanje u pravom smjeru.

Još je SDP-ova nemogućnost da nekoliko mjeseci pripremi novi program pokazalo strukturne probleme, ali i idejne. Navodno se u tih četiri mjeseca vijeće za sastavljanje novog programa većinu vremena nije ni sastajalo, što je pokazatelj da SDP još nije shvatio da mora potpuno mijenjati idejne temelje svoje socijaldemokratske misli. Izgleda da je najveći zagovornik održavanja trenutnih zastarjelih idejnih temelja upravo stranačka frakcija iz Rijeke, uporištem ljevice kojim socijalisti vladaju od kad se itko živ može sjetiti. Ili kako je Nino Raspudić jednom napisao, socijalisti su u Rijeci duže na vlasti nego u Sjevernoj Koreji. Razumljivo da ne žele mijenjati idejne temelje stranke, njima je vlast osigurana i u eventualnom nestajanju SDP-a će zadnji nestati. Postati će SDP-ova enklava, ostaci ostataka nekada velike stranke. Ali ostatak SDP-a se treba boriti protiv te prastare frakcije jer će u protivnome cijeli SDP osim riječkog nestati.

Natezanje oko Bernardića ne služi ničemu jer Bernardić nije glavni problem SDP-a. Ali nije ni tragični junak jer nije napravio ništa da reformira stranku. Našao se u nezahvalnoj poziciji šefa stranke pred raspadom i nije uspio zaliječiti stare rane. Zbog toga je izabran kao žrtveno janje kojeg se krivi za sve probleme unutar SDP-a a time i šire socijaldemokratske političke opcije u Hrvatskoj. Jedino što ga drži na vlasti je nesloga pobunjeničke frakcije oko odabira osobe koja bi ga treba zamijeniti. Ali koga god stavili na njegovu poziciju, ništa se neće promijeniti jer problem SDP-a primarno leži u zastarjelim ideološkim temeljima koji nisu u skladu s pitanjima 21. stoljeća te na njih ne nude odgovor. A to je loša vijest - ne samo za SDP, nego i za cijelu Hrvatsku. SDP je pred istim izborom kao i Hrvatska - ili će uskoro nastupiti kraj SDP-a kakvog znamo ili kraj SDP-a kao stranke. Baš kao što će, ako ne nastupi kraj Hrvatske kakvu znamo, nastupiti kraj Hrvatske kao države.