Kulturnjaci prosvjeduju, nisu zadovoljni. I građani bi trebali prosvjedovati zbog onoga što od njih dobivaju za svoj novac.

Kulturnjaci su danas održali prosvjed pred Ministarstvom kulture. Traže da se prekinu rezovi i da se poveća državna potrošnja, osobito za njih. Tvrde da ne mogu normalno živjeti od svoga rada, ne žele tržišni sustav konkurentnosti nego isključivo politiku da određuje njihova primanja.

Njihovi zahtjevi su većinom hrpa nebuloza jer, kao što sam već pisao, nikakvih rezova u ovoj državi još nije bilo. Državni proračun je u zadnjih 15 godina udvostručen, a izdvajanje za kulturu se povećava konstantno iz godine u godinu. Jasno je, dakle, da oni jednostavno žele više novca od poreznih obveznika, a da pritom nemaju pojma, ili ih jednostavno ne zanima, otkud i kako taj novac dolazi.

No, neću se ovaj put baviti njihovim zahtjevima i motivima. Činjenica je da je kultura u Hrvatskoj na najnižem mogućem nivou, a to je napravila država upravo svojom javnom potrošnjom. Naučila je hrpu ljudi da dobivaju novac bez ikakve potrebe da zadovolje svoje korisnike. Njihovi korisnici su građani. Tako su građani ostali bez kvalitetnih kulturnih sadržaja.

Jedini način da se poboljša kvaliteta neke usluge - o kojoj god branši da je riječ - jest uvođenje tržišne ekonomije. Našim kulturnjacima se od te riječi diže kosa na glavi jer nisu navikli da se moraju boriti za publiku i da moraju razmišljati kako će biti korisni, ali na taj način trpe građani koji prisilno financiraju nešto što apsolutno nikoga ne zanima. Tako dobivamo filmove s višemilijunskim budžetima koje u kinu ne pogleda ni 10 ljudi.

Netko će reći da ne smije sve biti podložno tržištu jer se tako može izgubiti ona prava, umjetnička kvaliteta. To je djelomično točno, ali s druge strane, koji je smisao uopće snimanja filma koji nitko neće pogledati?

Postoji jedno praktično rješenje o kojem bismo trebali početi raspravljati. To bi bio jedan kompromis između onih koji žele da se kultura i dalje financira javnim novcem i onih koji bi je poslali na tržište. Ovo rješenje će zadovoljiti obje strane, ali što je još važnije - podići će kulturu na višu razinu.

Republika Hrvatska iz državnog proračuna izdvaja za kulturu ove godine oko 1,24 mlrd. kuna. Osim toga, za kulturne manifestacije i lokalne kulturne institucije izdvajaju i gradovi i općine sigurno još barem milijardu kuna godišnje. To je ukupno 2,24 mlrd. kuna. Ako u Hrvatskoj živi oko 4 milijuna ljudi starijih od 5 godina, to znači 560 kuna po stanovniku.

Zamislite da svaki stanovnik RH, stariji od 5 godina, dobije svake godine kupon u vrijednosti 560 kuna - koji može trošiti tijekom godine da bi njime kupio ulaznice za kazališne predstave, kino, izložbe u muzeju, glazbene koncerte, festivale itd. Sve po vlastitom izboru. Kulturni djelatnici na koncu iznos koji su zaradili od kupona na svojim projektima zamijene za novac iste vrijednosti iz državnog proračuna.

Na taj način bismo eliminirali politiku iz kulture. Financiranje kulturnih projekata više ne bi ovisilo o tome jeste li politički podobni, ne biste morali tražiti vezu u ministarstvu ili kod gradonačelnika da biste zaradili od svoga rada. Dovoljno je napraviti projekt koji će naći svoju publiku.

S jedne strane, povećala bi se produkcija i kvaliteta jer bi se kulturni djelatnici natjecali za te kupone gledatelja, slušatelja ili posjetitelja. I oglašavali bi svoje projekte, ulagali u marketing kako bi privukli što veću publiku. Oni kvalitetni bi zaradili sigurno i više nego sada, a oni koji nemaju što ponuditi bi morali potražiti neki drugi posao. Sve je to za ljude.

S druge strane, svjedočili bismo pravom kulturnom bumu u Hrvatskoj jer bi ljudi masovno počeli izlaziti u kazališta, kina, muzeje, koncertne dvorane. Jednostavno, ako ljudi znaju da imaju pravo na nešto i da to mogu iskoristiti samo na određeni način, oni će gledati kako da to iskoriste. Vrijednost od 560 kuna nije za baciti. I oni koji možda nikada prije nisu bili u kazalištu, počet će se zanimati za kazališne predstave.

Netko će možda pitati a što će biti ako potrošim tu vrijednost od 560 kuna prije kraja godine, a želim ići na još neka događanja. Pa ništa, normalno će se moći ići i dalje, samo što ćeš za sljedeća događanja platiti punu cijenu na ulazu.

Ovo nije originalna moja ideja, o vaučerizaciji kulture se već dosta pisalo i ona je primijenjena već u nekim zemljama, ali prvenstveno na sveučilištima. O prednostima vaučerizacije pisali su američki profesori James Heilbrun i Charles M. Gray 2001. u odličnoj knjizi "The Economics of Art and Culture" (Ekonomija umjetnosti i kulture).

Dragi kulturnjaci, ako kažete da je kultura javno dobro, ja ću se složiti s vama. Nemam ništa protiv toga da se vaš rad financira novcem poreznih obveznika, što je očito iz ovog mog prijedloga. Ali i vi morate prihvatiti činjenicu da na ovaj dosadašnji način ne ide jer ste postali jednostavno vreća bez dna i svrhe. Želite više zarađivati? Ja sam uz vas. Ali počnite razmišljati tržišno.