"Kupujmo hrvatsko treba postati stil života kojeg ćemo živjeti svih 365 dana u godini", poručuje Hrvatska gospodarska komora u povodu 25 godina akcije "Kupujmo hrvatsko".

Osim što je ovaj simpatični letak gramatički neispravan ("stil života" nije živo biće pa ne može ići "kojeg ćemo živjeti" nego "koji ćemo živjeti"), on nastavlja popularizirati jedan od najgorih domaćih mitova.

Prvo, nema previše smisla u današnje doba globalizacije tržišta pričati o "hrvatskim proizvodima" kad u vlasništvu brojnih domaćih kompanija imamo kompanije iz drugih zemalja. Također, hrvatske kompanije su nerijetko u vlasništvu kompanija u drugim zemljama. Sve je isprepleteno i teško je povući granicu između onoga što je "hrvatsko", a što "strano". Je li "hrvatsko" ono što se proizvede na hrvatskoj zemlji, a prodaje u trgovačkom lancu koji je u vlasništvu strane kompanije? Kad kupac kupi takav proizvod, od toga će zaraditi i onaj tko ga je proizveo, ali i onaj tko ga prodaje. Prema tome, bilo kakav pogled na dobra i usluge iz nacionalne perspektive nema smisla.

Drugo, kupovanje domaćih proizvoda se nikome ne isplati osim, eventualno, državi. Svaka zemlja treba razvijati svoje komparativne prednosti i težiti što većem izvozu, a u isto vrijeme uvoziti robu čija je proizvodnja u njoj skuplja. Hrvatska ima problem velikog opterećenja gospodarstva i rada pa je teško specijalizirati se u bilo čemu i biti konkurentan na stranom tržištu, ali zbog naših klimatskih prednosti mogli bismo izvoziti puno više.

Pogledajmo samo poljoprivredu. Dok se Hrvati trude "kupovati hrvatsko", naši poljoprivrednici i ne pomišljaju na mogućnosti izvoza. U hrvatskom izvozu, koji iznosi godišnje oko 12 milijardi dolara, manje od 2 milijarde dolara otpada na izvoz hrane i prehrambenih proizvoda, to je oko 15 posto. Usporedimo to s Novim Zelandom, koji ne daje nikakve poticaje poljoprivrednicima. Oni imaju ukupan godišnji izvoz veći od 60 milijardi američkih dolara, a od toga im trećina otpada na poljoprivredu. To je preko 20 milijardi dolara ili 10 puta više od hrvatskih poljoprivrednika.

Otkud tolike razlike iako Novi Zeland ima tek nekoliko stotina tisuća stanovnika više od Hrvatske? Kako njihovi poljoprivrednici bez poticaja mogu izvesti 10 puta veću vrijednost od naših poljoprivrednika koji primaju poticaje? Jednostavno, nisu opterećeni nacionalizmom.

Ta mantra "Kupujmo hrvatsko" potječe od pretpostavke da je tržište ograničeno i da se kupovinom domaćih proizvoda pomaže domaćim proizvođačima i štite domaća radna mjesta. Apsolutno pogrešno!

Čovjek koji preferira domaći proizvod, koji je dvostruko skuplji od uvoznog proizvoda jednake kvalitete, misli kako će tako pomoći domaćem proizvođaču, a da će naša država od poreza koji domaći proizvođač uplaćuje uložiti u bolnice i škole. Zapravo, dobiva prazniji novčanik (više je platio proizvod, manje mu ostaje za kupovinu druge robe), onaj domaći proizvođač od kojeg je kupio se zbog toga neće truditi pronaći strano tržište na kojem bi za isti proizvod postigao dvostruko veću cijenu, a država će od njegovog poreza potrošiti novac na novu liniju automobila u nekoj agenciji za zaštitu agencija za kontrolu tržišta. Što smo postigli? Apsolutno ništa, osim što smo postali još malo manje konkurentni nego prije.

Svijet više ne razmišlja tako ograničeno, na nacionalnom nivou. Cijeli svijet je tržište. Svaka regija ima svoje prednosti i nedostatke, isti se proizvodi različito vrednuju u različitim dijelovima svijeta i to se može i treba iskoristiti. Također, kupovna moć je različita u različitim zemljama i obično se isplati uvoziti i kupovati proizvode iz zemalja sa slabijom ekonomijom (to su zemlje istočno od Hrvatske), a izvoziti u zemlje s jačom ekonomijom (zapadno i sjeverno od Hrvatske). Kupujući domaće potičemo domaće proizvođače da ne traže bolja i profitabilnija tržišta izvan Hrvatske i još uz to plaćamo više.

Uvoz nije loš, uvoz je bolji što je otvoreniji i obilniji jer su veće mogućnosti onda da će roba na tržištu biti jeftinija za kupca. Uvoz je pozitivan za ekonomiju kao i izvoz. Kupac treba tražiti i kupovati ono što je za njega povoljnije, a proizvođač treba tražiti mjesta gdje će njegov proizvod vrijediti više.

Stoga je jasno, "kupovati hrvatsko" nije domoljublje jer kupujući hrvatsko ne pomažete hrvatskoj ekonomiji. Najbolje pomažete hrvatskoj ekonomiji kad tražite proizvode koji su vama najpovoljniji i u isto vrijeme zadovoljavaju vaše potrebe i želje, bez obzira otkud oni dolazili.