Globalna ljevica je više nalik vjerskom apokaliptičnom kultu nego koherentnoj ideološkoj, političkoj i filozofskoj poziciji. Sve se vrti oko skore propasti kapitalizma koja se stalno najavljuje, a nikako ne dođe.

Najnovija vijest europske ljevice je izbor Yanisa Varoufakisa kao vodećeg kandidata stranke Pokret demokracija u Europi (DiEM25), a na treće mjesto je izabran Srećko Horvat, hrvatski filozof i ljevičarski politički aktivist. Ali ovaj tekst neće biti ni o Varufakisu ni o Horvatu nego o problematici idejne izgubljenosti današnje "ljevice", koliko god taj pojam bio uzak i ograničavajući.

Upitna je politička odluka da politički povratak Varufakisa i politički ulazak Horvata baš počinje iz Njemačke. Oni tvrde da su tu odluku donijeli jer je Njemačka vodeća zemlja eurozone, što je jako čudno s obzirom na to da je Njemačka za vrijeme gospodarske krize 2008. i grčke krize bila glavni zagovaratelj tzv. "politika štednje" te glavni neprijatelj plana Syrize, grčke ljevičarske stranke kojoj je Varufakis pripadao i u čijoj je vladi obnašao dužnost ministra financija, da se Grčkoj oproste sva dugovanja i napusti eurozonu.

Varoufakis je tijekom pregovora o rješavanju situacije u Grčkoj jednostavno odustao te se povukao s ministarske pozicije i prepustio vrući krumpir drugima. Pojednostavljeno, u srazu službene njemačke politike i Varufakisa, on je podigao bijelu zastavu predaje. Danas taj isti Varoufakis počinje svoj politički povratak upravo iz Njemačke, države koju je optuživao da uništava Grčku i ostatak EU.

Jedini mogući razlog za odabir Njemačke kao zemlje iz koje će krenuti "novi" val moderne ljevice može biti propadanje mainstream ljevice (SPD) i veliki rast Zelenih. Upravo na tom valu želi zajahati i Varoufakis.

Njemačka ekonomski stoji dosta dobro i nema velikih previranja oko standardnih lijevih tema kao što su nejednakost, rast siromaštva, radnička prava itd. Stanovništvo je zadovoljno gospodarskom situacijom i standardom te tu nema prostora za uobičajeni lijevi narativ. Upravo je to jedan od razloga pada stožerne lijeve stranke, SPD-a. Ali u svemu tome je ljevica pronašla novi ideološki narativ na koji se nadovezuje već desetljećima, a to su "zelene" teme; ekologija, globalno zatopljenje, klimatske promjene itd. Tako je i Varoufakis prisiljen promijeniti svoj višegodišnji narativ i okrenuti se "zelenjavi".

Tako tvrdi da njegov pokret želi ulagati novac, prikupljen, ako je potrebno, i izdavanjem obveznica, u "zelene" politike kako bi se suzbile klimatske promjene. Iako se čini da se radi o rebrandingu ljevičarske političke ideologije, iako on traje već dosta dugo pa se tako u većini knjiga i članaka ekologa implicitno ili eksplicitno spominje kapitalizam kao krivac za sve ekološke probleme, a socijalizam se nudi kao rješenje, ipak je to samo prebacivanje unutar istog velikog narativa. A taj veliki narativ je jako jednostavan, iako ima više pojavnih oblika. On se ustvari vodi jednom jedinom idejom, a to je propast kapitalizma.

Ljevičarski narativ se sveo na kontinuirano zazivanje propasti kapitalizma i periodičko predviđanje svojevrsne apokalipse kapitalizma. Teško je nabrojati koliko puta je samo u 21. stoljeću kapitalizam bio "pred kolapsom", koliko puta je lančana reakcija i globalna propast bila neminovna, koliko puta je bio "na izdisaju". Kvragu i taj kapitalizam, nikako da propadne.

Globalna ljevica i njen cjelokupni narativ je više nalik vjerskom apokaliptičnom kultu nego koherentnoj ideološkoj, političkoj i filozofskoj poziciji. Sve se vrti oko skore propasti kapitalizma koja se stalno najavljuje, a nikako ne dođe. Baš kao što vođe apokaliptičnih kultova stalno predviđaju neizbježni kraj svijeta te tako crpe svoju bazu vjernika koje drže u strahu i neupitnoj pokornosti, tako i ljevica stalno predviđa apokalipsu kapitalizma, a svoje "vjernike" strahom drži pod kultnom pokornosti. Vođe kultova se ne propitkuje, pa čak ni kada se pokaže da su u krivu. Isto tako se ne propitkuju ni vođe ljevičarskog kulta, čak i kada je očito da stalno griješe u svojim predviđanjima.

Istu praksu ima i moderna ljevica. Kada kapitalizam ipak ne propadne kako su vođe predvidjeli, onda se tvrdi da su određeni elementi socijalizma spasili kapitalizam, ali se ništa bitno nije promijenilo i on svejedno propada, samo malo kasnije. Često se i ne daje nikakvo objašnjenje zašto kapitalizam opet nije propao kao što je ljevičarsko proročanstvo najavilo, nego se samo nastavlja standardni narativ do sljedećeg predviđanja, bez da itko od vjernika uopće propitkuje zašto se nije dogodilo ono što se naveliko najavljivalo.

U cijelom tom velikom narativu ekologija je samo alat kojim se želi održavati proročanstvo o propasti kapitalizma. Istina nije bitna, bitan je narativ, proročanstvo o apokalipsi.

Treba samo čekati i opet će se predviđati propast kapitalizma. A onda će zadivljene mase zaboraviti da su isti "intelektualci" koji ih uvjeravaju u apokalipsu već nekoliko puta sasvim pogriješili u svojim proročanstvima.

Show must go on, kapitalizam mora uvijek biti na rubu propasti. Financijska situacija ljevičarskih proroka ovisi o tome.