Ako ovako male promjene u kurikulumu izazivaju toliki otpor, zamislite tek kako bi izgledalo da se provede prava reforma obrazovnog sustava. Što je još zanimljivije, ali nimalo neočekivano, na promjene kurikuluma najviše se žale oni koji su tobože pozivali Vladu da promijeni kurikulum.
Riječ je o dezinformaciji koju su po društvenim mrežama proširili neki pisci, o tome kako su mnogi naslovi "izbačeni iz školske lektire". To naprosto nije točno, već je po novom školskom kurikulumu za hrvatski jezik broj djela koje učenici godišnje trebaju pročitati povećan, samo je smanjen broj
obaveznih naslova. Ostali naslovi su prepušteni na izbor nastavniku i učeniku.
Dakle, ništa nije "izbačeno iz lektire" niti "zabranjeno za čitanje". Dapače, djecu se potiče da sama biraju među većim brojem ponuđenih naslova. To je puno bolje nego prije, kada izbor nisu imali nikakav. Također, ovakva praksa s većom slobodom izbora nastavnika i učenika prevladava u školama diljem zapadnog svijeta. U nekim zemljama državni kurikulum ne određuje nijedan naslov za obaveznu lektiru.
Svejedno, to nije spriječilo naše
pojedine pisce (koji su jako razočarani što su izgubili monopolistički položaj) i novinare da prošire histeriju. Hrvatsko društvo pisaca (HDP) i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (HDKDM) kažu:
"Opet nas je sustiglo pretprošlo stoljeće, a na ozbiljnom smo putu još dalje unatrag". Bivši voditelj kurikularne reforme Boris Jokić dodaje: "Trenutna škola u Hrvatskoj nije škola za život, nego društvo mrtvih pjesnika i mrtvih ideja."
Novinari su vrh. Kristina Čirjak na RTL-u piše: "
Djeca više neće čitati Malog princa, Ježevu kućicu, Petra Pana: Što je uopće ostalo na popisu lektire?" i zaključuje: "Toliko očekivana reforma ne da u lektiri nije donijela ništa novo, nego je - nema sumnje - i korak unatrag."
Da je provedena reforma do kraja pa da su ukinute SVE knjige iz obavezne lektire, što bi tek onda rekli na RTL-u? Isti taj RTL je još nedavno
hvalio finski obrazovni sustav. Finska stručnjakinja za obrazovanje im je lijepo rekla:
"U Finskoj potičemo učenike, pokušavamo im usmjeriti fokus na pozitivno razmišljanje i na vlastito razvijanje." U Hrvatskoj to očito nije poželjno jer kad nešto daš učenicima na izbor, to novinari nazivaju "izbacivanjem iz lektire".
Na portalu Klinfo, koji je u sklopu RTL grupe, objavili su članak naslovljen: "
Evo zašto bi se Hrvatska trebala ugledati na finski obrazovni sustav".
A pazite sad ovo,
Finska ne propisuje NIJEDAN naslov u obaveznoj školskoj lektiri. Nula. Zero. Ako se Hrvatska smanjivanjem obavezne lektire "vraća u pretprošlo stoljeće", onda je Finska već odavno u srednjem vijeku. Prema logici hrvatskih novinara, u Finskoj je izbačeno čitanje iz škola.
Pitanje za RTL-ovce i druge kojima je finski sustav bio drag: Kako da se Hrvatska ugleda na Finsku ako svaki pomak prema finskom obrazovnom sustavu dočekujete ovakvim napadima i širenjem lažnih vijesti?
Sve su to nekako uspjeli podići i na političku razinu kad su izvukli naslov "Dnevnik Ane Frank" koji se također više ne nalazi među obaveznom literaturom (što ne znači da se neće čitati za lektiru). Bojan Glavašević je u Saboru buncao o tome.
Komunisti imaju taj problem što u njihovom umu postoje samo dvije opcije: obavezno i zabranjeno. Ako nešto nije obavezno, onda je zabranjeno. Nema treće. Zato je svaka ovakva promjena, kad se iz komunističkog sistema trebamo malo pomaknuti prema Zapadu, jako teško prihvatljiva.
Ne, nijedna od tih knjiga nije izbačena iz lektire, to je naprosto lažna vijest 1/1. Neće djeca "prestati čitati te knjige", samo što će izbor lektire sada više ovisiti o nastavniku i samom djetetu.
Nevjerojatno je kako su mnogi ljudi lako pali na ove dezinformacije kojima je svrha bila napad na ministricu obrazovanja i znanosti Blaženku Divjak. Pobunili su se pisci koji su izgubili monopol. Oni se boje slobode izbora jer znaju, kad djeca i učitelji dobiju izbor, vjerojatno neće izabrati njihova djela.
Što će se sada dogoditi? Djeca će početi čitati knjige, za razliku od ranije kad smo uglavnom čitali sažetke svih onih naslova koji nam nisu bili zanimljivi. Nastavnik može najbolje procijeniti što će njegovim učenicima odgovarati, a neke knjige za lektiru će učenici moći i sami odabrati. To će ih potaknuti na čitanje.
Budimo realni, Blaženka Divjak je prva ministrica obrazovanja RH koja je učinila nešto konkretno i započela neke promjene. Kako bi tek bilo da su promjene još progresivnije, bojim se i pomisliti. Što bi se tek dogodilo da je smanjila broj predmeta pa bi ovako podigli frku profesori koji bi postali višak?
To nam pokazuje kako će u ovoj zemlji reforme teško prolaziti, a najviše će se protiv njih buniti oni koji su najviše na njih pozivali. The irony is deep.
