Danas na zapadu LGBT osobe na desnom i radikalno desnom političkom spektru više nisu nikakva novost. Toga ima sve više i uskoro će takve stvari prestati biti materijal za naslovnicu. Skoro sve desne stranke na zapadu podržavaju barem ona osnovna građanska prava LGBT osobama, a LGBT osobe u tim strankama sve češće izlaze "iz ormara". Trenutno se u Europi odvija proces u kojem se desničari navikavaju na LGBT ljude u svojim redovima dok se LGBT osobe navikavaju na desničare u svojim redovima.

U ovome članku bavit ću se isključivo deklariranim LGBT osobama koje dolaze iz desnih stranaka te njihovom tretmanu od strane ostalih gejeva i ostalih desničara. Cilj ovog članka je ukazati da ne razmišljaju svi gay ljudi isto te da mogu pripadati različitim političkim opcijama, bez pokušaja da se bilo čiji politički stav propagira ili osuđuje.

Njemačka



Ulazak AfD-a u Bundestag bio je jedan od najvećih iznenađenja njemačkih izbora, a iznenađenje je tim veće što je liderica Alice Weidel, lezbijka čija je zaručnica iz Sri Lanke i s kojom podiže dvoje djece. Deklarirana je lezbijka, a o njenoj seksualnosti pisalo se i tijekom predizborne kampanje. Unatoč tome AfD je osvojio povijesno dobar rezultat i ušao u Bundestag s 13% glasova. Inače, AfD je krajnje desna populistička stranka, s izraženim antiimigrantskim i euroskeptičnim stavovima. Njihovim simpatizerima očito njezina seksualnost nije bila prepreka da glasuju za svoju omiljenu stranku.

Srbija

Još veće iznenađenje je Ana Brnabić - nova premijerka Srbije. Prva je žena i deklarirana gay osoba na toj funkciji u Srbiji. Također je i prva predsjednica vlade Srbije koja je sudjelovala u gay paradi u Beogradu.



Dok u Njemačkoj LGBT prava podržava čak 91% građana, u Srbiji je ta podrška tek na 15%. Iako je na čelu pretežno desne vlade, Ana Brnabić nije članica nijedne stranke, a na ovu funkciju u Vladi predložio ju je predsjednik Srbije Aleksandar Vucić. Za konzervativnu Srbiju ovo je ipak iznenađenje koje će pokazati kako će se odvijati stvari vezane za LGBT prava te kako će to utjecati na buduću politiku Srbije.

Irska

Donedavno vrlo konzervativna i striktno katolička Irska, homoseksualnost je dekriminalizirala tek 1993. godine, da bi već 25 godina kasnije dobila prvog deklariranog gay premijera i to iz redova stranke desnog centra “Fine Gael”. Radi se o Leu Varadkaru, inače sinu indijskog doseljenika. Također je i prvi deklarirani gay premijer u svijetu koji dolazi iz neke desne/demokršćanske stranke.



Svojevremeno je bio i optuživan za rasizam jer je izjavio da bi nezaposlenim imigrantima trebalo platiti da napuste Irsku. Inače, Irska je 2015. godina ozakonila gay brakove sa 62% glasova "za" na referendumu, što je dokaz kako se društvo može promijeniti u vrlo kratkom vremenu.

SAD

U Americi u zadnje vrijeme jača konzervativan/desni gay pokret. Vjerojatno ste čuli za Mila Yiannopoulosa - novinara, blogera i političkog komentatora. Milo je deklarirani homoseksualac te je ujedno i veliki fan Donalda Trumpa i republikanaca. Često kritizira islam, feminizam, političku korektnost te se zalaže se za strožu imigrantsku politiku, slobodu govora i slobodno nošenje oružja.



“Proslavio” se izjavama kako su nas gay prava zaglupila te da bi se gejevi trebali vratiti u ormar, kao i još nekoliko sličnih "bisera". Protiv njegovih govora i raznih gostovanja lijeve udruge su često organizirale prosvjede koji su ponekad postali vrlo nasilni, kao npr. onaj na Berkeleyu.

Zasad nema veliku podršku među gay populacijom. Činjenica da je Milo sklopio brak s crncem te je djelomično židovskog podrijetla ne sprječava mnoge da ga nazivaju nacistom i rasistom. Tek nam ostaje vidjeti hoće li Milo unijeti neke nove trendove među gay populaciju.

Hrvatska

Gay desničari ne postoje samo na zapadu, već i kod nas. Vinko Kalinić bio je druga deklarirana gay osoba koja se kandidirala za Hrvatski sabor. Prvi je bio Damir Hršak, ali za razliku od njega Vinko Kalinić uvijek je bio član desnih stranaka. Inače je rodom s otoka Visa i bavi se pjesništvom, a svoj politički put započeo je kao clan HSP-a.



2007. godine bio je kandidat na listi nacionalističke konzervativne stranke “Hrvatski zbor”. Predsjednik Hrvatskog zbora bio je Tomislav Grgo Antičić, inače pokretač kontroverznog nacionalističkog časopisa “Harahvati” čiji je urednik bio upravo Vinko.

Ono zbog čega je Vinko Kalinić još zanimljiviji jest to što je svojevremeno bio član HČSP-a. I to ne sasvim običan član, već glavni tajnik stranke u Zagrebu. Dvije godine je bio na toj funkciji i, iako nije bio eksplicitan oko svoje seksualnosti, svi su to nekako znali i pravili se da ne znaju. Problemi u stranci su počeli kada se Vinko počeo baviti gay aktivizmom i u javnosti se deklarirao kao gay. Ekspresno je isključen iz stranke, ali to očito nije bila prepreka da nastavi poslovnu suradnju s predsjednikom HČSP-a Josipom Miljakom. Kasnije su obojica osuđeni za kriminalne radnje, o čemu ovdje neću pisati.

Dugi niz godina se bavio gay aktivizmom, a bio je i redovit posjetitelj komemoracija na Bleiburgu. Veliki je protivnik Tita i Jugoslavije, a bio je jedan od prvih u Hrvatskoj koji su javno uputili apel Vladi za preimenovanjem Trga maršala Tita u Zagrebu, kao i za to da se ukloni Titov spomenik u Kumrovcu. Bio je jedan od organizatora komemoracije u Jazovci. Javno je podržavao i branio Thompsona te pohodio njegove koncerte, a za uklanjanje spomen-obilježja ratnih zločinaca Mile Budaka i Jure Francetića je rekao da je teroristički čin Vlade. Zbog takvih stvari ljevičari i mnoge LGBT osobe često su ga napadali i nazivali neonacistom.



I kako to inače biva, radikalna desnica uvijek i posvuda vidi UDBU, pa tako tvrde da je UDBA ubacila Vinka u HČSP kako bi ih uništila iznutra. Ipak, to nikad nisu potkrijepili niti jednim dokazom.

Dakle, Vinko Kalinić nije niti Udbaš niti neonacist, već samo osoba koja je borila za ono u što vjeruje, dok je istovremeno bio i “pogrešne” seksualne orijentacije i “pogrešne” političke orijentacije. Mogao se uspješno ostvariti na oba polja, ali se zbog netolerancije i primitivizma i jednih i drugih nije ostvario niti na jednom.

Ako je već postojao jedan “Vinko Kalinić”, nema razloga da se opet ne pojavi netko kao on. Koliko danas uopće “Vinka Kalinića” postoji na krajnjoj desnici, koji poučeni njegovim iskustvom ne žele otkrivati svoju seksualnu orijentaciju? Koliko je homoseksualaca kojima je npr. domoljublje važnije od LGBT prava?

Politički trendovi u Europi

Ovdje bih se vratio na sam početak 21. stoljeća i rane zagrebačke gay parade. Tih godina SDP je vrlo sramežljivo i tiho izražavao podršku dok su iz HDZ-a stizale salve uvreda i ogromne količine mržnje prema LGBT populaciji. Izjavio je tada Ljubo Ćesić Rojs onu veliku istinu “budi muško, priznaj da si peder”, iako nije bio ni svjestan koliku je istinu rekao i zadužio LGBT populaciju za sva vremena. Govorilo se tu o atomima, slonovima, heteroseksualnom svemiru i kojekakvim nebulozama. HČSP je organizirao kontra prosvjed i otvoreno su pozivali na linč i zatvaranje LGBT osoba.

Danas predstavnici SDP-a i srodnih stranaka marširaju na čelu gay parade i na sva zvona izražavaju podršku. Plenković je na upit o gay brakovima nedavno izjavio kako je sadašnji zakon “dovoljno dobar” te ga neće niti ukidati niti nadograđivati. Time je HDZ praktički izrazio podršku gay pravima. HČSP i ostale ekstremno desne stranke više ne organiziraju kontra prosvjede i ne pozivaju na linč. Tu i tamo izraze svoje neslaganje, ali uglavnom šute.

Identičan slijed događaja odvijao se i na zapadu, ali 10-20 godina prije nas. Iz toga možemo vrlo lako zaključiti što nam slijedi. 100% sam uvjeren da će za 5-10 godina HČSP izraziti podršku registriranom partnerstvu, a možda čak i punopravnim gay brakovima. Za 20 godina će vjerojatno čelnici HČSP-a ponosno koračati na čelu gay parade mašući duginim zastavama.

HČSP će, naravno, reći da nema teoretske šanse da se to ikada dogodi, ali tako je i krajnja desnica u zapadnoj Europi govorila prije 10 godina i mislila da “nema teoretske šanse...”. Živi bili, pa vidjeli.

Jednoumlje LGBT udruga

Danas možemo reći da živimo u svijetu u kojem ekstremni desničari organiziraju gay parade dok LGBT udruge prosvjeduju protiv gay parada. Primjer za to je Švedska i “ekstremno” desna stranka Švedski demokrati. Na izborima 2014. godine postali su treća najjača stranka, a svoj program temelje na antiimigracijskoj politici.

Ta je stranka 2016. godine organizirala gay paradu u stockholmskoj četvrti s većinski muslimanskim stanovništvom. Njihovi pristaše i glasači su objeručki prihvatili ideju, ali su se protivile LGBT udruge! U ovom slučaju LGBT udruge su se licemjerno odlučile držati političke korektnosti i netrpeljivosti prema svemu što ima desni predznak, pa čak i onda kada se bori za njihova prava. Njihov argument je bio da nije u redu “provocirati islamsku manjinu”. A nije li zapravo svaka gay parada oblik provokacije? Zašto je u redu provocirati kršćane, a muslimane nije? Biti provokativan nije nužno loša stvar. Sve kampanje (marketinške, političke, itd…) koriste određenu dozu provokativnosti kako bi privukli veću pažnju. Isto je i s gay paradama, bez određene doze provokacije ne bi se postiglo to da široke mase preispitaju vlastite stavove, te da se pokrene javna rasprava.

Ali postoji loša, a postoji dobra i zdrava provokacija. Da su ovi u Stockholmu za provokaciju koristili uvrede na temelju rasne ili vjerske pripadnosti, to bi bilo loše – ali nisu. Oni su “provocirali” zastavama duginih boja. Ako to nekoga isprovocira, to više govori o toj osobi.

Koja prava uopće imaju LGBT osobe?

Prema većini pripadnika LGBT populacije i LGBT udruga ispada da LGBT ljudi nemaju nikakvih prava osim gay brakova, parada, besplatne promjene spola, vidljivosti u medijima...Jer to su kriteriji prema kojima gay ljudi MORAJU birati za koga će glasati. Ako netko slučajno ima druge prioritete i odluči glasati za npr. Trumpa ili LePen jer možda vjeruje da će poboljšati stanje u zemlji, automatski je etiketiran/a kao izdajica i fašist koji “glasa protiv sebe i svojih prava.” Znači, pedere i lezbe ne smije zanimati ekonomija, porezi, zdravstvo, imigrantska politika, zakoni o oružju, o lakim drogama…. Ništa!

Prije 10, 20 ili 30 godina to je bilo logično, jer da LGBT osobe nisu bile ujedinjene i fokusirane, teže bi se izborile za svoja prava. Ali danas, kad su u zapadnom svijetu ravnopravnost postignuta, vrijeme je da se počnemo baviti i drugim stvarima. Danas LGBT zajednica ima taj luksuz da se smije podijeliti oko drugih važnih pitanja bez straha da će im netko oduzeti već stečena prava.

Možda je nekom pripadniku LGBT populacije bitnije da ima pravo nositi oružje nego mogućnost gay braka. I tko smo mi da sudimo takvima?

Zašto je "normalno" biti gay komunist?

Većina će odmahnuti rukom na spominjanje gejeva koji koketiraju s komunizmom. LGBT udruge u hrvatskoj ne kriju ljubav prema homofobnom totalitarnom sistemu kao što je bio komunizam, pa tako postoji zvijezda na logu udruge “Zagreb Pride”, na svakoj paradi se svira “Internacionala” (himna pod kojom je ubijeno tisuće homoseksualaca), a nisu strani niti simboli poput srpa i čekića ili lik poznatog homofoba Che Guevare. Radikalna lijeva politička stranka Radnička fronta je, naravno, neizostavan dio ove manifestacije koju koriste za samopromociju.

Stvari su išle toliko daleko da se pride 2006. u Zagrebu nazvao “Internacionala Pride” koji je bio toliko internacionalan da je okupio nevjerojatnih 300 (slovima: tristo) ljudi! Zbog toga je čak došlo i do raskola u LGBT udrugama te je osnovana i nova gay udruga. Iskorak su nakon nekog vremena napustili i već spomenuti Vinko Kalinić, Dorino Manzin – začetnik gay aktivizma u hrvatskoj, kao i mnogi drugi članovi.



Zbog izostanka medijskih kritika, povezanost komunizma i gay aktivizma je postala “normalna”. Ljudi često generaliziraju i stavljaju znak jednakosti između LGBT osoba i komunizma/socijalizma. Ovo naročito ide na ruku protivnicima gay prava kojima ovakve stvari dođu kao naručene. Kod mnogih će desničara ovakve stvari probuditi još veću homofobiju.

I komunisti i nacisti su proganjali, zatvarali i ubijali LGBT osobe. Biti gay i mahati “srpom i čekićem” je jednako bizarno i glupo kao i biti gay i mahati nacističkim svastikama. Jedni su slali ljude na prisilan rad u sibirske gulage, a drugi su izgladnjivali ljude u konc-logorima – pa vi birajte što vam je “draže”.

Križ života

Mnoge LGBT osobe osuđuju druge koji idu u crkvu i vjeruju u Boga. Ipak, ima jako puno takvih; LGBT vjernika. Dokaz za to je bio portal “Križ života”, koji je nedavno po drugi puta ugašen, a vidjet ćemo hoće li biti ponovno pokrenut.

Taj portal je pokrenuo student KBF-a Hrvoje Cirkvenec. Križ života je bio posvećen aktualnostima iz Katoličke crkve te kršćanstvu općenito. Osim toga, stranica je imala i servis za spajanje isključivo gay katolika te je svojevremeno dosegla nekoliko tisuća korisnika.

Nazi gejevi - mit ili stvarnost?

Ova tema ne bi bila potpuna da se ne dotaknem onih najekstremnijih slučajeva – LGB(T) ljudi koji spadaju pod “skinse” ili “neonaciste”. Tu bih izdvojio 4 vrste takvih:

1. “Gay skinsi” – Poznato je da postoje LGBT osobe koje imaju (seksualni) fetiš na skinse i obilježja iz drugog svjetskog rata. Tu se radi samo o fetišu na znakovlje i uniforme, bez ikakve ideologije u pozadini. Oni zapravo nemaju veze s pravim “skinhead” pokretom, nisu nasilni, nisu rasisti, nisu nacionalisti, nisu antisemiti, nisu ksenofobi, ne vole Hitlera itd. Iako biste da ih vidite na cesti pomislili da se radi o pravim skinsima, oni su uglavnom kao i većina LGBT populacije. Ovakvi nisu tema ovog članka pa se stoga neću niti baviti njima.



2. Oni koji se skrivaju - neki, pogotovo oni iz manjih sredina i konzervativnih obitelji, se u strahu da ne budu otkriveni “skrivaju” u raznim radikalnim grupama. Npr. odlaze na utakmice, iako ih ne zanima nogomet; odlaze na Thompsonove koncerte, iako im se ne sviđa ta vrsta glazbe; oblače se kao skinsi, iako preziru nacizam. S gay osobama će vrlo rijetko stupiti u kontakt ili se naći s njima upravo iz straha da ne budu otkriveni. Ovakvi nisu opasnost ni za koga osim za sebe.

3. Gay nacisti iz uvjerenja – postoje LGBT osobe koje zaista vjeruju u neke ili u većinu ideala nacionalsocijalizma. Ne radi se o fetišu niti nužno izgledaju kao skinsi, kao što je slučaj s ovima iz prve točke. Oni mogu biti i rasisti, nacionalisti, antisemiti ili što već te im nije strano fizičko nasilje prema drugim rasama, religijama i sl. S druge strane su gay i to im ne predstavlja problem. Često i ne skrivaju svoju seksualnost (pogotovo na zapadu), ali im LGBT prava nisu prioritet, a ima i onih koji su protiv.

Ako se pitate kako itko može svjesno biti gay i ljubitelj Hitlera, odgovor je vrlo jednostavan. Kao i bilo koji ekstremisti, uvjerit će sami sebe u onu verziju “istine” koja im odgovara kako bi opravdali svoj fašizam i riješili se grižnje savjesti. Najčešću teoriju koju sam čuo bila je da “pobjednici pišu povijest” i da su Hitleru prišili mnogo toga što on nije napravio, pa sve do toga da Hitler zapravo uopće nije bio homofoban, već je samo želio zaštititi svoj narod od nemorala (što god to značilo). Ima svakakvih teorija i nema uopće smisla raspravljati o njima jer svaka graniči s ludošću.

4. Autohomofobi – postoje i oni još radikalniji koji, osim što u potpunosti podržavaju Hitlera i njegove ideje, su još k tome i autohomofobni, odnosno ne mogu prihvatiti svoju seksualnost. Oni sebe smatraju “bolesnima” i za to krive ostale homoseksualce i njihovu “propagandu”. Drugi homoseksualci su im najveći neprijatelji.



Ovakvi su najglasniji i najagresivniji prema drugim homoseksualcima. Oni su ti koji će prvi baciti kamen na gay paradu. Ne moraju nužno biti “skinsi”, ali su uvijek dio nekog radikalnog pokreta ili grupe kroz koju će moći djelovati i u kojoj će moći zaboraviti da su to što jesu.

Na ovu temu su rađena i brojna istraživanja, i sva su pokazala da su najveći homofobi zapravo latentni homoseksualci.

Najpoznatiji svjetski skinhead

Nicky Crane bio je zasigurno najpoznatiji gay neonacist, kao i jedno od najpoznatijih lica “skinhead” pokreta općenito. 1970-ih godina postao je aktivan u “British Movementu” – neonacističkoj britanskoj organizaciji, poznatoj po nasilju i ekstremizmu. Ubrzo je postao vođa pokreta u rodnom Kentu. Njegovi napadi su često uključivali noževe i metalne palice. Bio je strah i trepet Londona.

Početkom 80-ih godina napao je crnačku obitelj na ulici za što je dobio uvjetnu kaznu, a već iduće godine je organizirao napad na skupinu mladih crnaca. Zbog potonjeg osuđen je na 4 godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora postao je blizak s poznatim bendom “Screwdriver”. Godine 1986. je ponovno završio u zatvoru na 6 mjeseci zbog rasno motiviranih nereda u londonskom metrou. Nakon što je odslužio tih 6 mjeseci postao je jedan od ključnih ljudi u organiziranju neonacističke mreže “Blood and Honour” (Krv i čast).



Cijelo to vrijeme bio je čest posjetitelj gay klubova i barova te je vodio dvostruki život. 1986. je čak sudjelovao i u gay paradi. 1992. je u javnosti, tj. na televiziji obznanio svoju seksualnost, što je šokiralo njegove dotadašnje prijatelje neonaciste koji su ga se ekspresno odrekli.

Njegova najpoznatija fotografija je ona na omotu kompilacije “Strength Thru Oi!“, koja je još i danas vrlo popularna. Naravno da nitko normalan neće podržavati ono što je radio, ali je on samo dokaz da među gay ljudima zaista ima svega – kao i medu skinsima.

Vjenčanje u Charlottesvilleu

Iako u Hrvatskoj još dulje vremena, vjerujem, nećemo vidjeti deklarirane gay neonaciste, u Americi su već izašli u javnost bez skrivanja identiteta. Nedavno su svi mediji prenijeli slike s vjenčanja dvojice neonacista i pripadnika KKK-a, u američkom Charlottesvilleu. Očito podržavaju bračnu jednakost dok se bore za “čistu rasu” i bjelačku nadmoć. Brak je sklopljen u Episkopalnoj crkvi, a svećenik koji ih je vjenčao je rekao da smo svi “djeca Božja” i da on nema problema s ovime.

Ruski gay neonacisti

U nekoliko sam navrata već čuo o ruskim gay neonacistima. Međutim, na internetu su podaci o njima vrlo ograničeni, a nemaju niti službenu web stranicu. Stoga nije posve jasno radi li se samo o fetišistima, stvarnim neonacistima ili možda kombinaciji. Prema njihovom programu bore se protiv “nižih” rasa i transseksualnih osoba. Prema nekim izvorima povezuje ih se s nekoliko rasno motiviranih napada, ali je teško provjeriti istinitost tih tvrdnji.

Dva primjera iz vlastitog života

Za kraj bih naveo dva primjera iz vlastitog iskustva. Smatram se otvorenom osobom koja može prihvatiti da netko ima drugačiji stav od moga. Tako poznajem i radikalne ljevičare (jugonostalgičare, titoiste), i radikalne desničare (skinse i neonaciste). Ne slažem se ni s jednima niti s drugima i oko tih pitanja se ponekad možemo i žestoko raspravljati. Smatram da svatko ima pravo iznijeti svoj stav i sve dok nema fizičkog nasilja, ja s time nemam problema.

U Hrvatskoj poznajem nekoliko gay desničara. Većinom su to oni koji redovito idu u crkvu i glasaju za desne stranke, ali od ekstremnijih slučajeva mogu izdvojiti dva. Prvi slučaj zapravo nije jako ekstreman. Radi se o osobi koja se naziva ustašom i razlog za to nije niti fetiš niti uvjerenje, već to što je u ratu izgubio oca. Njegov gubitak je kao dijete jako teško primio. Naziva se ustašom, voli pozdrav “Za dom spremni”, ima sliku Pavelića u svojoj sobi, odlazi na Thompsonove koncerte...Ne mrzi Židove, ne mrzi druge rase i vjere, čak niti Srbe. Nije nasilan i ne bi nikoga tukao. U javnosti ne nosi ustaško znakovlje i izgleda kao sasvim običan dečko iz susjedstva. Ne znam kako je našao poveznicu između ustaštva i Domovinskog rata, ali očito jest. Nije ni bitno, jer ako mu ustaštvo pomaže da lakše preboli gubitak oca – onda ga potpuno razumijem i ja s time nemam problema niti ga smatram pravim “ustašom”. On je primjer zašto mislim da ne treba automatski nekoga odbaciti samo na temelju prvom utiska ili toga kako se netko deklarira.

Drugi primjer je malo ekstremniji i radi se o mojem prijatelju kojeg znam jako dugo vremena. On je vjerojatno i glavni razlog zašto sam odlučio napisati ovaj članak. Biseksualan je i (bio je) vrlo (auto)homofoban. Simpatizer je Pavelića i Hitlera, crpi(o) je ideje iz “Mein Kampfa” i (bio) je sklon nasilju. Svojevremeno nije propuštao ni jednu gay paradu, ali se nalazio s druge strane policijskog kordona, gdje je vikao “Ubij pedera!” i bacao razne stvari na sudionike povorke zbog čega je bio i uhićivan. Vjerujem da je uzrok svemu tome teško djetinjstvo i loše društvo, ali to je samo uzrok, nikako opravdanje!

Ima curu, voli igrati nogomet, vatreni je navijač Dinama, član je jedne krajnje desne političke stranke i zapravo je zadnja osoba na svijetu za koju biste rekli da voli i muškarce. Možda će se netko pitati zašto sam uopće ostao prijatelj s takvom osobom, pa evo i objašnjenja. Danas su njegovi stavovi puno blaži i više nije sklon nasilju. Iako je zadržao neke stavove kao sto je protivljenje gay braku, on više nije prijetnja nikome. Da sam ga odbacio i prekinuo sve kontakte s njim, kao što bi većina ljudi postupila, on bi i danas vjerojatno predstavljao prijetnju ostalima te bi postao još radikalniji. On je slučaj zbog kojeg vjerujem da se edukacijom i prihvaćanjem može jako puno napraviti, mnogo više nego zabranama i osudama. I tko zna koliko još ima takvih.

Zaključak

O ovoj temi bi se mogla napisati knjiga i nemoguće je sve navesti i analizirati u jednom članku. Generaliziranje je uvijek pogrešno. Ako je netko gay, ne znači da ne može biti nasilan. Ako netko pohodi Thompsonove koncerte, ne znači da je homofoban.

Iako je pojava ekstremnih slučajeva izuzetno rijetka, i dalje je dovoljno česta da se ne može generalizirati. Seksualna orijentacija je samo seksualna orijentacija i ona ne određuje ljude ni u kakvim drugim stavovima, izgledu ili ponašanju.

Mene vise ništa ne može začuditi i šokirati, a ne bi trebalo ni vas.