Kao što oni koje ta tema zanima ili se smatraju dijelom tog idejnog kruga dobro znaju – početkom korona krize došlo je do velikog i oštrog razlaza između dvije grupe ljudi koji su se do tada smatrali više-manje istomišljenicima – liberala koji su detektirali porast državnog miješanja u privatne živote građana i liberala koji su svom snagom zagovarali baš to, kroz što jače i obaveznije protuepidemijske mjere.

Pritom je nastao mali rat na društvenim mrežama i u grupama liberalnog/libertarijanskog smjera – u kojem su jedni druge optuživali što za nehumanost, što za izdaju klasično-liberalnih principa i ideja.

Čak se i ideolog lockdowna kineskog tipa, Igor Rudan, deklarirao kao liberal, pritom zagovarajući najjaču moguću državnu intervenciju u živote građana – zabranu izlaska iz vlastitih domova, zatvaranje škola i mnogih poduzeća.

Naravno da ništa takvo nikad ne može biti obranjeno kao dio klasično liberalnog pogleda na svijet.

Taj skup ideja i učenja se bazira upravo na pravu čovjeka, pojedinca i građanina na osnovne i temeljne ljudske slobode – kao što je život, tjelesni integritet, imovina i raspolaganje istom, sloboda kretanja, sloboda odlučivanja o vlastitom privatnom životu i slično.

Te vrijednosti su već više od stotinu godina ugrađene u same temelje većine demokratskih država svijeta, omogučujući nesmetan protok ideja, ljudi, roba i kapitala, što je - uz povremeno napuštanje tih principa (1. i 2. sv. rat u nekim državama), dovelo do neviđenog porasta životnog standarda stanovništva suvremenog svijeta.

Čak i u najsiromašnijim zemljama svijeta, taj je napredak pomalo izvlačio velike dijelove stanovništva iz gladi, bolesti i života u vojnim i drugim diktaturama.

No, pred dolaskom novog i nepoznatog virusa – suvremeni su liberali potpuno izgubili kompas, principe i ideje te podlegli najstarijem i najjačem instinktu, onom samoočuvanja. Podlegli su strahu od nepoznatog i pritom bili spremni zatvoriti jedno, a mnogi i oba oka na sve veći porast moći države nad životima građana.

To me natjeralo na razmišljanje zašto i kako je do toga moglo doći – jer su mnogi od njih proveli desetljeća ne samo proučavajući bitnu liberalnu literaturu (Locke, A. Smith, američki Oci osnivači SAD-a, de Tocqueville, Mises, Hayek, Friedman…), već i aktivno se zalažući za primjenu tih principa u hrvatskom društvu.

I nametnuo mi se jedan, vjerojatno parcijalan, ali čini mi se, točan zaključak – ti su ljudi prvenstveno bili ekonomski liberali, odnosno, zalagali su se samo za manje poreze i regulacije u gospodarstvu, dok im ostale klasično-liberalne teme nisu bile toliko bitne, a neke su im predstavljale i trn u oku (slobodne migracije, gej brak, sloboda vjeroispovjesti, ukidanje uvoznih tarifa itd.).

Tako da ću zaključiti da ustvari i nije bilo raskola među liberalima kod nas – samo su se za državno upravljanje zdravstvenim izborima građana počeli zalagati oni koji nikad ni nisu do kraja prihvatili vrijednosti samoodređenja i nepovredivosti osnovnih ljudskih i građanskih prava, unatoč njihovom deklarativnom zastupanju, jer su iste bile zaštićene i svim međunarodnim deklaracijama, poveljama, domaćim zakonima i ustavima.

Nije došlo do raskola – došlo je do razjašnjavanja i jasnog definiranja stavova i pozicija – pa je tako UGP okupio poduzetnike te formirao inicijativu za napredak Hrvatske na liberalnim principima (Mjere I reforme za Hrvatsku 2.0), ali istovremeno se potpuno slagao i podržavao Vladu pri zatvaranju legalnih biznisa, tražeći za to samo adekvatne naknade štete.

Uz taj stav, manje države u poslovanju, ali, na žalost – više države u svemu ostalom, svrstao se i ostatak liberala iz biznisa, politike, kulture i medija, ostavljajući tako samo džepove raštrkanih pojedinaca, čiji glas se donedavno vrlo slabo čuo.

No, taj glas ipak nije zamro, djelomično zahvaljujući i našem portalu, kojeg prati sve veći broj ljudi, otkrivajući da se slažu s klasično-liberalnim vrijednostima.  Također ga održava živim jedan broj  pojedinaca, koji u svojim podcastima, statusima i člancima neumorno pišu i govore o društvu kakvo bi željeli – a to je slobodno društvo, u kojem državnu birokraciju smatramo odgovornom za javno zdravstvo u smislu organizacije efikasnog bolničkog sustava, ali joj ne dajemo mandat da pojedincima uvjetuje pravo na kretanje, rad, poslovanje ili školovanje - s čim smo trenutno suočeni, jer su nam uvedene covid-propusnice, koje jednom dijelu građana već ta prava grubo oduzimaju.

Liberali su za slobodu temeljenu na osobnoj odgovornosti – što znači da smatraju da pojedinac mora po zakonu odgovarati i za namjerno širenje zaraze, no također to treba biti i zakonito dokazano, a osuda ne smije biti rezultat moralne panike koja je zavladala u cijelom društvu.

Klasičnoliberalne vrijednosti su lijek i za ovu bolest modernog društva – jer pojedinac će uvijek biti jedini temelj društva, o kojem ovisi njegova kvaliteta, humanost i sigurnost  cijele zajednice.

Slobodan pojedinac može imati savjest i svijest, a porobljen to nema, već je zatvorenik koji čini ono što mu je naređeno. A sistem koji mu naređuje nije nadnaravno pametno biće – nego skup političara,  njihovih savjetnika i klijentata – za koje nam nitko i ništa ne može garantirati da su u pravu, ili da su pošteni ili da su uopće dobronamjerni.