Zbog neinformiranosti ili nedovoljne obrazovanosti šire populacije mnogi čitatelji često pogrešno tumače ideje liberalizma pa kad objavimo tekstove koji po njihovom viđenju nisu u duhu liberalizma (npr. ovaj), pitaju kako se možete zvati Liberal.hr i promicati ideje koje nisu u skladu s onim što je u Hrvatskoj uvriježeno kao liberalno razmišljanje. Međutim, svatko tko je upoznat s teorijom i radovima klasičnog liberalizma shvaća da je hrvatsko tradicionalno poimanje liberalizma izopačeno i, uz još poneke iznimke u pojedinim državama, jedinstveno za cijeli svijet.

Ljudi su navikli dijeliti političke, društvene i ekonomske ideje na lijevo i desno. To je normalno jer tako je lakše svrstati pojedine opcije. Međutim, jednodimenzionalna podjela političkih ideja je nepotpuna, što se posebno vidi kod klasičnog liberalizma koji se može složiti s nekim lijevim i s nekim desnim idejama ili točnije - liberalne su ideje preuzeli i ljevičari i desničari, onda kad odgovaraju njihovim svjetonazorima. Ispravniji prikaz političkom spektruma bio bi trokut poput ovog:



Liberalizam se u politici u pravilu zalaže za zaštitu ljudskih prava građana i veće osobne i ekonomske slobode, ali liberalne stranke se razlikuju međusobno, od zemlje do zemlje, prvenstveno po tome gdje ih javnost svrstava i gdje se one same svrstavaju preferiranjem koaliranja s lijevim ili desnim političkim opcijama.

Imamo primjer jedne nove liberalne stranke u Francuskoj s predsjednikom Emmanuelom Macronom na čelu, koja je poslužila kao glavna obrana od krajnje desnice, a sada služi kao glavni kotač promjena u gospodarstvu i tržištu rada koje su ovoj zemlji već duže vrijeme prijeko potrebne. Ni konzervativci ni socijalisti nisu imali volje niti hrabrosti to učiniti. Macron je orijentiran protržišno, pro-business, a po društvenim je pitanjima tolerantan, no sve u umjerenim okvirima, tako da se može reći da je politički liberalizam u Francuskoj umjereni centrizam - ne naginje previše ni lijevo ni desno.

U Nizozemskoj su liberali već tradicionalno na vlasti, i to u koaliciji s konzervativcima. Slično je i u Danskoj, gdje u koaliciji imaju još i nacionaliste koji im čine velike probleme pri donošenju odluka jer koče tržišne reforme (nacionalisti su često i socijalisti u ekonomskom pogledu). Liberali u Njemačkoj su poznati po svojoj snažnoj pro-business retorici te borbi za LGBT prava. U prošlom su stoljeću dugo vremena proveli u koaliciji s lijevim SPD-om da bi u ovom stoljeću koalirali s demokršćanima. U budućoj vladi odbili su sudjelovati jer ne mogu postići dogovor sa Zelenima koji predstavljaju čvrstu ljevicu. Liberalni demokrati u UK bili su donedavno u koaliciji s konzervativcima, ali u posljednje vrijeme su se profilirali kao žestoka oporba desnoj vladi. U Norveškoj i Finskoj liberali su na vlasti u koaliciji s konzervativcima. U Estoniji, Islandu i Švicarskoj su također donedavno bili na vlasti u koaliciji s konzervativcima, tako da možemo reći da u većem dijelu Europe liberali politički naginju desnom centru i lakše ostvaruju suradnju s konzervativcima nego socijaldemokratima.

Slično je u Australiji gdje su liberali najjača politička opcija (predstavljaju desni centar), ali vladaju u koaliciji s konzervativcima. Australski liberali su izrazito pro-market i pro-business orijentirani u ekonomiji, a u društvenim pitanjima također su angažirani (bili su glavni pokretač zakona o legalizaciji LGBT braka). U Japanu su liberali tradicionalno na vlasti, ali njihova liberalna stranka, za razliku od liberala u ostatka svijeta, ne njeguje osobne slobode koliko ekonomske. Oni su za slobodno tržište unutar svojih granica, ali kad je riječ o međunarodnoj trgovini vrlo su protekcionistički raspoloženi i zbog toga njihovo gospodarstvo, u vrijeme velike globalizacije, trpi gubitke. Japanski liberali u isto vrijeme nisu se pokazali kao borci za sva ljudska prava - npr. nisu pobornici LGBT prava, imigranata itd. Oni ustvari djeluju kao čista desnica.

U Sjedinjenim Američkim Državama liberal je danas naziv za ljevicu. To se dogodilo iz jednostavnog razloga - oni nemaju socijalističku stranku pa je zalaganje za radnička prava preuzela Demokratska stranka koja se u isto vrijeme zalagala za ljudska prava i slobode. Tako su liberali postali socijaldemokrati. S vremenom je socijaldemokratska struja prevladala, a zagovornici klasičnog liberalizma osnovali su 1970-ih Libertarijansku stranku na temeljima istinskih liberalnih principa. Danas libertarijanci djeluju u vlastitoj stranci (osvojili su 4% glasova na lanjskim izborima) i kroz dvije glavne stranke (više su zastupljeni u Republikanskoj nego u Demokratskoj stranci) te kroz njih propagiraju i realiziraju liberalne ideje. Sam termin "liberalizam" u Americi koristi se za opis ljevice, što nema previše smisla jer kad traže ograničavanje slobode govora zbog političke korektnosti - to nije liberalizam. Međutim, čak i američki ljevičari, odnosno većina njih, u odnosu na hrvatske "desne" stranke poput HDZ-a, ispadaju ekonomska desnica.

U Kanadi, gdje je Liberalna stranka tradicionalno najjača, liberali predstavljaju politički centar. Aktualni premijer i predsjednik Liberalne stranke Justin Trudeau naginje prilično lijevo zbog svoje SJW retorike pa se stječe dojam da i tamo liberali postaju ljevica, no njegova stranka i dalje zastupa i brani tržišne slobode za razliku od američke ljevice.

Za Europu, iznimka je Balkan. U Hrvatskoj, Srbiji i BiH liberali su tradicionalno poimani kao ljevica i u javnosti i među političarima. Iskreno, ne znam čemu je to tako i zašto ovdje ljudi misle da liberali moraju imati isključivo lijeve stavove, pogotovo u svjetonazorskim pitanjima. Ako je ljevica u nekim pitanjima protiv slobode izbora građana, to ne može biti liberalan stav jer sloboda izbora građana je srž liberalizma. Stoga zagovaranje obaveza koje nemaju čvrstu podlogu u isključivoj potrebi zajednice može biti lijeva ideja, ali je suprotstavljena liberalizmu.

Mislim da bi za liberale, ako baš moramo gledati poput većine jednodimenzionalni spektar, najprirodnija pozicija bio centar. Naravno, kad neka stranka ne osvoji dovoljno glasova da samostalno obnaša vlast, onda mora doći do neke koalicije. Nije bitno koaliraju li liberalne stranke u tom slučaju s ljevicom ili desnicom, bitno je da se drže liberalnih principa i na njima inzistiraju. Jako dobar primjer takvog držanja do principa pokazao je njemački FDP kad je odbio sudjelovati u vlasti jer ne želi kompromitirati vlastita obećanja svojim biračima. To je liberalizam kakav bismo i mi u Hrvatskoj voljeli vidjeti.