Već mjesecima čitamo naslove u medijima poput ovih: "Na Zavodu za zapošljavanje 170 tisuća Hrvata, ali Hrvatska će svejedno uvoziti radnu snagu iz drugih zemalja", "Slavonci otišli u inozemstvo, na Jadranu će raditi Rumunji?", "Dok Hrvatska uvozi radnu snagu iz BiH, Hrvati odlaze raditi van" i slično. Nema kraja čuđenju da imamo prilično visoku stopu nezaposlenosti, enormno visoku stopu emigracije stanovništva i u isto vrijeme veliku nestašicu radne snage u brojnim sektorima (građevinarstvo, turizam, pa čak i za čuvanje ovaca). Kako je to moguće, pitaju se novinari, sociolozi i neki ekonomisti.

Takva pitanja rezultat su elementarnog nepoznavanja kako tržište funkcionira i pogrešne polazne točke da je Hrvatska, poput ex Jugoslavije, striktno zatvoreno i samodostatno tržište. Isti ljudi koji postavljaju pitanje kako je to moguće također vjeruju i da je Slavonija "dovoljna za prehranjivanje cijele zemlje" pa se čude zašto neki poljoprivrednici izvoze svoje proizvode van.

Hrvatska je samo jedan mali dio velikog svjetskog tržišta i tako se tržište rada treba promatrati - kao i tržište bilo kojeg proizvodnog i trgovačkog sektora. Ako je mobitel iz Kine kvalitetniji i jeftiniji od mobitela iz SAD-a, ovaj iz Kine će se više prodavati u SAD-u nego njihov američki. Ako je radnik iz Ukrajine jeftiniji i kvalitetniji od radnika iz Hrvatske za isti posao, ovaj Ukrajinac će se zaposliti, a Hrvat neće. Jednostavno da ne može biti jednostavnije! Nema tu "naših" i "vaših", svatko gleda svoje materijalne interese - od vas koji birate što ćete kupiti i ako imate dvije slastičarnice jednu preko puta druge i u jednoj je isti sladolet 2 kn jeftiniji - kupit ćete u njoj, a ne onoj drugoj - ista je stvar i kad poslodavac zapošljava radnike.

Uvoz radnika nema veze s iseljavanjem. Migracije su sasvim normalna pojava i one su dobre za ekonomiju, problem je samo kad migracija nije balansirana (odnosno, kad se previše ljudi doseljava u odnosu na iseljavanje ili obratno). Kod nas je problem što imamo preveliku stopu emigracije u odnosu na imigraciju i onda je normalno da moramo gledati kako da privučemo radnike iz drugih, siromašnijih zemalja.

Dok je zemlja u razvoju, poput Hrvatske, ne postoji način kojim bi se trenutačno zaustavilo iseljavanje. Estonija je 1990-ih provodila opsežne protržišne reforme koje su nastavljene i do danas, uspjela je tijekom vremena samo smanjiti stopu emigracije, ali ona još uvijek nije zaustavljena dok god je životni standard veći u zapadnim zemaljama. To je normalno, ljudi kad imaju mogućnost zarađivati više u nekoj drugoj zemlji, otići će u tu zemlju. Ali postoje i zemlje u kojima je standard niži od hrvatskog pa treba gledati kako privući njihove radnike u Hrvatsku.

Irska ima u isto vrijeme visoku stopu emigracije i imigracije. Švedska također. To su prilično razvijene zemlje. Dakle, to nije ništa loše i "nenormalno", nema razloga za našizam i plakanje što "puštamo naše ljude van, a uvozimo strance". Nema razloga na nacionalizam, ti "stranci" će postati domaći ljudi poput nas vrlo lako, ako im pokažemo gostoljubivost, a ne neprijateljstvo.

Imamo zbilja velike razloge da pokušavamo privući stranu radnu snagu. Prvi je mirovinski sustav koji je već sada ozbiljno ugrožen. Drugi je zdravstvo. To su naši socijalistički sustavi u kojima "svaki osiguranik plaća svima", a kod nas je sve manje osiguranika, a više potrošača. Zato trebamo mlade radnike koji će puniti te budžete da biste primali kakav-takav novac kad uđete u mirovinu.

Nije to nikakvo "pogodovanje kapitalu", kako tvrde sindikalisti, nego jedina normalna politika. Svi bismo htjeli da se odjednom enormno povise plaće svima, ali to je nemoguće postići pogotovo u ovakvim uvjetima kad Vlada vodi prilično antitržišnu politiku.

Što se tiče nezaposlenih, i to je objašnjivo. Ako imate velik broj prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje, to ne znači da su ti ljudi voljni ili sposobni raditi tražene poslove. Ne možete nikoga prisiliti da radi ono što ne želi. Veliki dio njih očito ima razloga da bira, očekuje nešto bolje, ali očito imaju druge izvore prihoda. Iako sindikati i dobar dio javnosti tvrde da je to isključivo krivnja poslodavaca, to je samo zato što polaze od pretpostavke da je Hrvatska samodostatno i zatvoreno tržište koje država treba posebno štititi. Ta je pretpostavka duboko pogrešna i pogubna za našu politiku.