Zavist je izvor najvećeg broja osobnih i društvenih promašaja. Sva ova priča oko toga kako je imovinska nejednakost problem počinje zavišću. Zašto bi bila moja briga što Bill Gates ima tristo puta više novca nego ja? Na koji način to mene čini manje sretnim? Što, treba da mu otmem pola pa da trošim? Tek onda bih bio proklet.

I ona priča o suosjećanju sa sirotinjom je šuplja. Kome smeta što je netko sirotinja, slobodan je pomoći. Ali ne, ja bih preko tuđih leđa spašavao sirotinju, da budem Robin Hood. Ta priča o dobrodušnom lopovu je puko romantiziranje vlastite ljenosti i zavisti. Lakše je dehumanizirati one koji imaju više pa onda od njih oteti. Robinu Hoodu je bila kratka koža na leđima pa mu se nije pokretao neki posao da zaposli sirotinju ili da zaradi proizvodeći nešto pa da dio da u dobrotvorne svrhe. Lijenost i zavist, to je ono što pokreće Robina Hooda u našim glavama.

Ako vam ovo gore izgleda kao banalizacija i ljuti vas, odlično. Znači, imam vašu pažnju. Što ustvari mislim pod ovim da je Robin Hood ljenčina? Taj lijeni Robin Hood smo u stvari mi svaki put kad nam zasmeta "nepravda" u društvu, ali nam je teško nešto miroljubivo učiniti da bismo tu "nepravdu" ispravili. Umjesto toga tražimo dežurnog krivca i pokušavamo ga dehumanizirati. Kada ga dehumaniziramo, onda je lakše od njega nešto i oteti. Ionako smo sebe uvjerili da je on do toga došao na nemoralan način. Dakle, u našoj svijesti to njemu u stvari ni ne pripada. Mi samo vraćamo drugima ono što im ionako pripada.

Kad stvari postavimo ovako, nije teško opravdati upotrebu fizičke sile protiv onih koji trenutno imaju više. Sljedeći korak je sebe uvjeriti kako sama činjenica da netko ima više od nas znači da je on do toga došao na nepošten način. Poslije tog koraka spremni smo podržati svaku nasilnu preraspodjelu dobara kojom se uzima od onih koji imaju više i daje onima koji imaju manje. Pod nasilnom ovdje podrazumijevam i zakonsku preraspodjelu jer i ona u sebi ima prijetnju silom.

Povijesnih primjera imamo pregršt. Ne moramo se pozivati na vjerojatno najekstremniji od svih kad su nacisti Židove bankare optužili za ekonomske nedaće Njemačke. Ne moramo se pozivati ni na svoju povijest kad su komunisti optužili "kulake" i buržoaziju za nedaće proletera i seoske sirotinje. Nakon toga uslijedio je krvavi pir, a sve pod plaštom uspostavljanja socijalne pravde preraspodjelom imovine. Dakle, ne moramo da se pozivamo na te krvave događaje. Ima robinhoodovske zavisti i lijenosti napretek svuda.

Možemo se zadržati u sadašnjem vremenu i prostoru. Kad ljude pitate zašto podržavaju oporezivanje, obično kažu da je to zato što žele pomoći sirotinji. Ali, ako je to tako, zar ne bismo i sami mogli dati jedan dio svojih prihoda sirotinji dobrovoljno, bez sile zakona? Odgovor koji na to tipično dobivam je: "Dao bih ja, ali drugi ne bi dali." Dakle, svatko bi dao, ali ne vjeruje da bi drugi dali. Ni ovo nije veliki problem. Ako smo iskreni da bismo dali, onda je potrebno samo ignorirati vlastitu sumnju prema drugima. Ako je točno da ljudi ne vjeruju da bi drugi dali u dobrotvorne svrhe i zato ni sami ne daju, ovo je očit primjer zavisti. "Eh, što bih ja nekome pomogao svojim sredstvima, a ostali da ne plate ništa?" To je mentalitet zavisti.

I ne samo da druge treba prisiliti da pomognu da mi slučajno ne bismo bili "oštećeni", nego oni koji imaju više od nas trebaju i dati više nego mi. Ako ne daju, upotreba sile protiv njih je opravdana jer smo se prije toga psihički pripremili pričom u kojoj oni koji imaju više nikako to nisu mogli steći poštenim putem.

Odbijam ovako razmišljati. Moja pomoć drugome ne ovisi o tome koliko netko treći želi pomoći. Ne očekujem od bogatih da bilo koji dio svojih prihoda daju sirotinji ako to i sami ne žele. Ne vjerujem da je opravdano silom preraspoređivati imovinu i prihode. Vidio sam previše slučajeva traženja žrtvenog jarca za vlastite probleme da bih vjerovao da to vodi nečemu dobrom.