Nisam baš neki kartaš, još od malih nogu nesklon sam društvenim igrama. Oduvijek mi je, ako već sjedim i ništa fizički ne radim, bilo zabavnije samom sa svojom ludom glavurdom. Ali kako u vrijeme mog odrastanja nije bilo fensi izraza za vršnjačko zlostavljanje, silom prilika morao sam kartati kada bi starijima nedostajao četvrti za belu. Alternativa su bili sklekovi, šamaranje ili vezanje za drvo. Naravno, mi smo prema mlađima bili još okrutniji i tako je ta spirala nasilja mahnitala dok netko nije izmislio izraz bullying.

Znate onaj osjećaj kada u beli imaš četiri devetke, a oni su zvali. Pa sav ozaren poput Gordana Jandrokovića pred aktualnim predsjednikom HDZ-a kreneš namigivat onom preko puta misleći kako će upravo doći do kartaškog masakra motornom pilom. Ali onda jebiga, svijet ti se uruši kao te karte koje držiš u ruci. Zlikovci izvade četiri dečka i s vama pometu pod.

Ne, nisam poludio niti fulao portal, pokušavam naći analogiju. Razmišljam kako opisati političku glupost i kratkovidnost onih koji ekstremnoj ljevici, jugofilima, velikosrbima i svima ostalima koje tobože preziru, na zlatnom pladnju serviraju – ustaštvo, jedinu preostalu slamku spasa uz koju njihove propale ideologije ponovno dobivaju barem nekakav smisao. Već desetljećima, sve što im preostaje te su četiri nesretne godine kada se budalaš i zločinac Pavelić upecao na Hitlerovu udicu i sa šačicom luzera koji su imali politički legitimitet kao danas Orah, strmopizdio moralni kredibilitet nacionalne politike u Marijansku brazdu.

Još mrvicu razumijem nekog razočaranog emigranta u Buenos Airesu ili Melbourneu koji se 60-ih s nostalgijom u oku prisjeća „države“ s grbom i zastavom, ali današnja onanija na bilo što što ima veze s Pavelićem i ustašama politički je ekvivalent skoka u bazen s gladnim krokodilima umjesto u jacuzzi s četiri porno glumice.

Uzmimo za primjer ekstremnu ljevicu. Zamislite koliko se moraju potruditi privući bilo koga s barem prosječnom inteligencijom kada se šepure sa srpom i čekićem koje nitko od njih nije primio. Zamislite koji problem im predstavlja propagiranje ekonomskog modela koji je u praksi propao više puta nego pristojnost na Mamićevim pressicama. Eto, sada i u Venecueli. Zamislite užas koji ih prožima kada se dopisuju izraelskim Viberom, komuniciraju ideje preko američkog fejsa i sve to sa mrskog Samsunga iz zločinačke Južne Koreje koja sada prijeti okupirati jedan od zadnjih bastiona uspješne klasne borbe, miroljubivu Kimovu republiku.

Ipak, kada iz fajla na svojem računalu izvade fotku gladne kozaračke djece, Židova koji hoda Ilicom noseći ogromnu žutu zvijezdu ili bilo koju s karikaturalnom budaletinom Pavelićem, njihova tijela obuzme novi polet. Ideologija im ponovno dobije smisao, a šanse da se na to smeće netko zakvači porastu vrtoglavom brzinom. Na životu je može održati jedino još sjećanje na većeg diktatora i zločinca od Broza, još gori genocid i teror od komunističkog i još veća nesloboda od jugosocijalističke. I ono što je vrlo bitno, oni su u toj borbi doista i pobijedili.

Ovo nije apel ni za kakvom zabranom. Kao liberal gnušam se bilo kakvih zabrana. Smatram duboko amoralnim kaznama, zakonima i prijetnjama ljudima braniti da kažu što doista misle. Bijeg od istine i cenzura ne samo da su amoralni, nego su i prokleto neefikasni. Riječ je o priglupom guranju smeća pod tepih koje onda tamo, u mraku i gnoju još jače nabuja, nakoti i se i na kraju poždere taj tepih i nas koji smo ga nagurali.

Ovo je apel za političkom pameću i zrelošću o kojoj ovisi budućnost ove zemlje. Pobogu, odrastite, ljudi…