Kad je Anka Bilić Keserović, novinarka i TV voditeljica na N1 televiziji, u goste dovela menadžera Slobodana Školnika, očekivala je da će ga natjerati na povlačenje pred "teškim" pitanjima o tome zašto su u Hrvatskoj cijene hrane tako "visoke". Nije očekivala da će joj čovjek dati poduku iz osnova tržišne ekonomije.

Ono što je mene posebno zaprepastilo, to je upornost novinarke da ne prihvati jasne argumente koje joj je čovjek tijekom 20-minutnog razgovora morao nekoliko puta ponoviti. Školnik je razgovornim jezikom na najjednostavniji način objasnio kako inflacija ne dolazi iz trgovine nego iz vlade, a ona opet ponavlja isto pitanje:

"Prosječni gledatelj će se pitati kakve to veze ima s cijenama u trgovini."

Neće. Prosječnom gledatelju je moralo biti jasno, ako već to nije znao ranije, već nakon prvih pet minuta njenog razgovora sa Školnikom. Novinarka očito smatra svoje gledatelje mentalno osakaćenima, retardiranima, ako misli da nisu u stanju shvatiti kako novac kojim se država razbacuje građani moraju platiti na ovaj ili onaj način - bilo putem poreza ili kroz rast cijena.

Rast cijena plaćamo u dućanima, ali uzrok te pojave nije u trgovini nego u vladi.

Zatim, kad ga je pitala što bi on sada predložio i kad joj je odgovorio da Hrvatska treba provesti reforme, njen automatski odgovor je bilo protupitanje: "Ali sada, kratkoročno?".

To je zapravo pravi problem kod inflacije. Ljudi općenito ne misle o tome da bi cijene jednom mogle početi neobuzdano rasti. Kad Vlada povećava potrošnju, kad je nedavno povećala, recimo, plaće u javnom sektoru za 60 posto, nitko se nije pitao otkud toliki novi novac vladi i kako će ona isplaćivati te plaće. Novinarka tada nije dovela u goste premijera, nekog ministra ili tajnika iz vlade da ga priupita otkud vladi novac. Kako ćemo to platiti? Jer ovo mora biti jasno kao dan - mi to moramo nekako platiti.

Ne, to nije nikoga brinulo. Koga briga, neka se troši!

Naravno, svi volimo kad nam poraste plaća i uopće ne krivim javne i državne službenike što žele primati što veću plaću. To je sasvim normalno. Krivi smo mi, svi ostali, a pogotovo nadležni političari i novinari, što smo to dozvolili. Jer mi sada to plaćamo kroz povećane cijene u trgovinama.

Ali, sad je odjednom problem. Dakle, kad je gotovo, kad je ogromna novčana masa već izglasana i kad se svaki mjesec ubrizgava na tržište, kad se više ne može spriječiti - sada dolaze posljedice u vidu rasta cijena osnovnih namirnica. Sad novinari dovode u goste političare, trgovce i druge, da im postave pitanje: kako to zaustaviti?

Inflaciju je bolje i puno lakše spriječiti nego liječiti. Školnik je novinarki jako lijepo objasnio što treba učiniti da se inflacija spriječi, no nju to ne zanima. Ona pita: kako liječiti?

Vidite, dok god se budemo brinuli o inflaciji tek nakon što do nje dođe, a ne prije, imat ćemo inflaciju i stalno ćemo voditi borbu s rastom cijena. Vlada, koja je kreirala inflaciju neodgovornom potrošnjom javnog novca, sada glumi spasitelja. Buncaju o navodnom trgovačkom kartelu (što je suludo), čine sve kako bi krivnju preusmjerili na trgovce. Uvode "mjere" kojima pokušavaju zamrznuti cijene određenih proizvoda, što u praksi može učiniti jako malo na području ublažavanja posljedica inflacije.

Međutim, dok god javnost ne bude posve načisto s time otkud inflacija dolazi i koji su joj primarni uzroci, inflacija će se pojavljivati u valovima jer vlada će nastaviti istu politiku pretjerane potrošnje kao i dosad. A da javnost ne bude s time načisto brinu se upravo takvi novinari poput gospođe koja je na konkretno rješenje odgovorila da je ono ne zanima, zanima ju samo što učiniti "sada, kratkoročno".

Ako učinimo ono što nam treba dugoročno, nećemo više morati tražiti brza, ad hoc kratkoročna rješenja kojih često nema ili su iznimno bolna.