Navikli smo da nacionalne TV kuće u goste pozivaju totalne neznalice i zgubidane, predstavljaju ih kao "stručnjake" i onda zaglupljuju gledateljstvo. To se događa osobito kad je riječ o ekonomskim pitanjima. Stoga je pravo čudo ono što se dogodilo jučer - N1 televizija je u goste pozvala čovjeka koji razumije ekonomiju i nije se nimalo suzdržavao.

Slobodan Školnik, poznati hrvatski menadžer, pozvan je u studio da komentira rast cijena hrane. Nakon ovoga, teško da će ga ista novinarka ponovno pozvati jer je točno pokazao kako je njeno razumijevanje teme o kojoj ona itekako voli puno pričati, u najmanju ruku skučeno.

Izdvojit ću neke najzanimljivije dijelove razgovora.

Novinarka: "Zanima me Vaš komentar na jučerašnji sastanak predstavnika vlade, trgovaca i dobavljača. Pokušava se sada do kraja mjeseca složiti popis od 50 proizvoda ovoga puta, do sada smo imali..."

Školnik: "Malo ću zločesto odgovoriti da se nisam informirao o tom sastanku jer mislim da je to lanjski snijeg; stalno isti sastanci, stalno ista ekipica… Ali u javnosti se nekako uvriježila ideja da su trgovci pohlepni, gramzivi, da grabe nekakve ekstraprofite. Pa mi je pala na pamet jedna dobra analogija. Jedno 20-ak godina, znači prije 2020., imali smo i u Hrvatskoj i u čitavoj Europi vrlo nisku inflaciju. Interesantno da onda trgovci nisu bili pohlepni, nego su sad odjednom postali pohlepni."

Novinarka: "Dobro, mijenjaju se okolnosti, ljudi vole uspoređivati cijene, odlaze preko granice i primjetno je da su u Hrvatskoj cijene u odnosu na naše plaće, jako visoke. Evo gostovala je kod nas jutros gospođa Biljana Borzan koja je europarlamentarka, bavi se, između ostalog, zaštitom potrošača..."

Školnik: "Nažalost."

Novinarka: "Zašto to kažete?"

Školnik: "Pa zato. Bavi se Nutellom i sličnim dječjim igricama."

Novinarka: "Nisu to dječje igrice. Ja želim imati istu kvalitetu Nutelle ili bilo kojeg proizvoda..."

Školnik: "Pa nemate. Upravo Vam je gospođa Borzan dokazala da nemate."

Novinarka: "Pa kaže da ima rezultata. Ali ona je povukla tu paralelu i rekla da se ipak nešto događa na višoj razini kada su u pitanju istočna i zapadna tržišta."

Školnik: "Ne, ništa se ne događa. Citirat ću Vam američkog ekonomista koji kaže da je borba s inflacijom borba protiv vlade. Jer vlada je jedini izvor inflacije kroz deficit budžeta. To su sad teške riječi za širu publiku. Vladama u svijetu, nije Hrvatska jedina, nikada nije dovoljno novca. Tako naše vlade su u zadnjih 10 godina povećale hrvatski proračun, dakle rashod, ono što država troši, dvostruko. To, naravno, gospodarstvo mora stvoriti. Čak ni to im nije dovoljno, nego još imaju i deficit proračuna, a to je zaduživanje. Znači, kad im nije dovoljno 30 milijardi nego im baš treba 36 milijardi pa se zadužuju.

Hrvatska je mala zemlja, ona je u svjetskim razmjerima nebitna, tako da je inflacija u svijetu stvorena od američkih i europskih vlada koje su jednostavno natiskale novac. Oni su to pametno nazvali kvantitativni easing, znači ubacili su novčanu masu na tržište i pojavio se novi novac koji je obezvrijedio novac koji su ljudi imali, uštedu i ostalo.

Imate još dodatne efekte u Hrvatskoj, a to je povećanje plaća iznad razine produktivnosti. Ja nisam za to da ljudi nemaju novca. Dapače, mi bismo svi imali rado plaće kao u Njemačkoj. Ja sam menadžer, pa i ja bih rado primao plaću kakvu primaju njemački menadžeri, a ne hrvatski. Svi bismo mi to htjeli. Ali pozadina toga i temelj toga bi trebala biti njemačka produktivnost, njemačka kapitalna snaga koju jedna Hrvatska nema, ne samo po veličini zemlje. Hrvatska je ekstremno skupa zemlja."

Školnik je zatim podsjetio na velik broj hrvatskih županija, gradova i općina te na administraciju koju hrvatski građani financiraju.

Novinarka: "Ali sad će netko reći - kakve to ima veze s ovom..."

Školnik: "Sad ću vam reći kakve ima veze. Pa te županije netko mora platiti!"

Novinarka: "Ne plaćaju ih trgovci koji imaju sjedište u drugim..."

Školnik: "Plaćaju ih, naravno! Sve je to u troškovima gospodarstva. Taj novac ne dolazi iz svemira. Sav novac kojim raspolaže državna administracija dolazi iz gospodarstva."

Novinarka: "Ne, ne, ne. Nisam Vas pitala za to, nego će se prosječni građanin pitati kakve to ima veze s cijenama u trgovinama."

Školnik: "Pa normalno da ima, zato što su u cijeni finalnog proizvoda svi troškovi. U tome je spomenička renta..."

Novinarka: "Vlada kaže da je radila na mjerama upravo da ti troškovi gospodarstvenicima budu niži..."

Školnik: "Vlada nije učinila ništa. Nijedna vlada dosad nije provela u Hrvatskoj reforme koje treba provesti. Mi još imamo taj efekt europskih fondova, novac iz EU fondova koji će prije ili kasnije presušiti, to su stotine milijuna eura. Vidjet ćete kad toga neće biti, što onda..."

Novinarka: "Govorite o ukupnoj gospodarskoj slici, strukturi našeg gospodarstva, ali vratimo se na temu zbog čega hrana u Hrvatskoj toliko..."

Školnik: "Zbog toga što su troškovi visoki..."

Novinarka: "Jesu li trgovačke marže toliko visoke?"

Školnik: "Ne. Deset najvećih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, oni već godinama imaju istu maržu, to je 25 posto. Ta marža je čak i niža nego, recimo, u Austriji. Hrvatski trgovci imaju vrlo nisku profitabilnost. Imate neke velike lance koji 11 godina u Hrvatskoj nisu ostvarili dobit. Imate Konzum, koji je bio najveći trgovački lanac, koji je propao. Da nije propao, gospodin Todorić bi i danas bio gazda."

Novinarka: "Nitko nije propao, ti lanci i dalje postoje, imate Konzumove trgovine i danas..."

Školnik: "Kako nije? Propao je Pevec, propala je Magma, propao je Konzum. Što je s Kerumom? Ako su ti trgovci tako strašno pohlepni, pa kako onda uopće uspiju propasti? Stvara se dojam da trgovci zagrabe koliko god im treba novaca."

Novinarka: "Dobro, nije u maržama problem, ali s istom maržom trgovci ostvaruju veće zarade."

Školnik: "Ne."

Novinarka: "Kako ne?"

Školnik: "Ne. Imaju nisku profitabilnost. Svi trgovci hranom u svijetu imaju nisku profitabilnost i svi trgovci hranom u svijetu nažalost svoje djelatnike, to su među najslabije plaćenim djelatnostima u svijetu, nije to specifično samo u Hrvatskoj. Zato što je to niskoprofitna branša. Gdje su u trgovini visoki profiti? U Louis Vittonu, u Gucciju, u Porcheu, u Ferrariju. Tamo postoje ekstraprofiti, ako ih možemo tako zvati, jer tamo profiti idu čak i do 20 posto ukupnih prihoda."

Novinarka: "Znate što ljudima nije jasno? Radi se..."

Školnik: "Znam što im nije jasno. Ništa im nije jasno."

Novinarka: "Ajde probajte vi to sa stručne strane objasniti - zbog čega su neki proizvodi istog proizvođača, čak i u istom trgovačkom lancu - u Austriji, Italiji i Sloveniji jeftiniji nego u Hrvatskoj?"

Školnik: "Zato što su ulazni troškovi skupi u Hrvatskoj. Zato što plaćamo 21 županiju i 555 općina. Od 21 župana 6 ih sada uživa u janjetini, ne na svoj račun. Hrvatska ima rashode državnog proračuna od 33 ili 35 milijardi, korupcija nije iskorijenjena. Korupcija u Hrvatskoj košta 3 milijarde eura. Tih 3 milijarde eura su u cijeni štruce kruha, u svakoj tegli krastavca. I zato blagajnica ima nisku plaću, zato što je razlika između neto i bruto ogromna. Jer ona iz bruto plaće mora pokriti sve neefikasnosti države.

Javni sektor je prevelik za ovako malo gospodarstvo. On je prevelik, neefikasan i onda ljudi popularno zovu ove koji u javnom sektoru ništa ne rade uhljebima. Oni štete svojim kolegama koji se ubijaju od posla. Nitko neće reći da je kirurg koji operira po 10 sati na dan uhljeb. Nije on uhljeb, uhljeb je netko u administrativnom osoblju bolnice tko ne radi ništa. Toga imate posvuda. Ti ljudi su u cijeni kruha kroz PDV. Mi imamo jedan od najvećih PDV-a u Europi."

Novinarka: "Dobro, rekli ste da se niste interesirali za sastanak između vlade, trgovaca i dobavljača. Imate li vi neki prijedlog da se to malo..."

Školnik: "Imam. Provesti reforme."

Novinarka: "Ali sada kratkoročno..."

Školnik: "Napraviti ono što je napravio Javier Milei u Argentini."

Novinarka: "Joj, gdje ste njega našli?"

Školnik: "Jednostavno, čovjek je otpustio 35.000 ljudi u javnom sektoru."

Novinarka: "Tih 35.000 ljudi neće kupovati u trgovinama, već će..."

Školnik: "Da vi sutra otpustite 10.000 ljudi u javnom sektoru, pa to nije problem. Nama fali salata za turiste. Sutra će svi saditi salatu. Od 21 župana, može ih odmah 15 sutra saditi salatu. I bit će korisniji društvu nego sada. Možda vam zvuči brutalno, ali stvari su jednostavne. Nema nikakve razlike između države i obitelji ili poslovnog subjekta. U gospodarstvu nema milosti kad posao ne ide, kad je loša prodaja, što se onda događa? Pa čitate svaki dan, evo VW je objavio da mora otpustiti 10.000 ljudi. Ali u gospodarstvu je to normalno, a u javnom sektoru nije. Imamo 10 posto manje stanovnika nego prije 10 godina, ali imamo 10 posto više zaposlenih u javnom sektoru. Znači da su manje efikasni, zar ne?"

Novinarka: "Dobro, ali očito su trgovci efikasni, da dobro..."

Školnik: "Ne, nisu. To je niskoprofitna djelatnost. Najprofitabilniji trgovac u Hrvatskoj ostvaruje 4 posto dobiti. Za 2024. godinu još nema podataka. U 2023. godini je deset najvećih trgovaca u Hrvatskoj ukupno ostvarilo dobit od 135 milijuna eura dok su banke ostvarile dobit od 2 milijarde. Ne kažem da banke ne trebaju ostvarivati dobit. Ali 135 milijuna, koliko su ostvarili najveći trgovci, to vam je iznos koliko su dečki ukrali u jednom danu na plinu. I onda će netko reći da u trgovini postoji ekstraprofit."

Novinarka: "Postavlja se sad pitanje dogovaraju li trgovci u Hrvatskoj cijene."

Školnik: "Naravno da ne. Pa mrzimo se. To je žestoka konkurencija. Kog bi se vraga Kaufland dogovarao s Konzumom? Svaki dan netko nekome pokušava akciju... Ja sam u drugoj vrsti industrije. Što bih se ja dogovarao s Ikeom?"

Novinarka: "Dobro, ali i te akcije, mogu se dogovoriti međusobno."

Školnik: "Ne, nema dogovora. Sve se to kontrolira. Uostalom, ako ima dogovora, znači da državna administracija ne radi svoj posao. Država ima svoju agenciju koja se bavi upravo time. Ako fantaziraju da postoje dogovori među trgovcima, zašto to ne provjere?"

Novinarka: "Dobro, propituje se Agencija za tržišno natjecanje. Mislite li da su njene ovlasti ograničene?"

Školnik: "Ne. Ne radim u hrani, ali mislim da se u prodaji hrane nitko ne dogovara, to je žestoka borba kao i svuda drugdje. Cijene su ujednačene bez dogovora. Neće vam nitko staviti coca-colu, pričam sad napamet, na 4 eura ako je kod drugih 2 eura."

Novinarka: "Ali ima i tih velikih razlika..."

Školnik: "Ima kod onih koji ne mogu niže spustiti cijenu."

Novinarka: "Ali kako se određuju cijene? Kako, kako dođe do te završne cijene na policama?"

U nastavku razgovora Školnik je novinarku poučio o osnovama trgovine i tržišne ekonomije. Ako želite, pogledajte cijeli video: