Kada je hrvatsko gospodarstvu zapalo u krizu, vlasti su trebale pronaći načine da smanje državne troškove jer su pali prihodi proračuna. Podignut je PDV i tzv. „Krizni porez“, ali to nije bilo dovoljno. Kolektivnim ugovorom je radnicima u javnom sektoru bilo zagarantirano da će im plaća rastu nekoliko postotaka svake godine, što je bilo neodrživo u vrijeme gospodarske krize. Stoga je Vlada dogovorila sa sindikatima da će im se plaća zamrznuti dok traje kriza, jer bi u protivnom državne financije doživjele potpuni kolaps.

Hrvatska je izašla iz krize i više ne postoji razlog da plaće u javnom sektoru ne rastu. Na stranu to što je javni sektor ogromni uteg hrvatskog gospodarstva i društva i kao jedan od simptoma destruktivnog političkog sustava samo uteg oko vrata koji sprječava razvitak države, ali uvjeti da zamrzavanje plaća su prestali te one mogu rasti.

Međutim, sindikati javnih službi uoči pregovora o novom kolektivnom ugovoru traže povećanje plaća od 15,2 posto za 180.000 zaposlenih, tj. da se plaće povećaju kao da gospodarska krize nije ni postojala, kao da javni dug nije narastao s 39,6% 2008. godine na 84,2% BDP-a 2016. godine, kao da velik broj ljudi u privatnom sektoru nije izgubio posao dok je zapošljavanje u javnom sektoru raslo.

Gospodin Vilim Ribić tako tvrdi da država očigledno ima višak novca i da to treba dati radnicima u javnom sektoru. Meni, kao obrazovanom ekonomistu, nije jasno po kojoj računici netko tko duguje 80% svega što proizvede u godinu dana može imati viška novca.

Istina je ustvari da je državni proračun u prvih šest mjeseci 2017. ostvario deficit u iznosu od 1,6 milijardi kuna ili 0,4 posto projiciranog BDP-a, što je za 800 milijuna kuna bolji rezultat nego lani. Kada se dodaju i izvršenja izvanproračunskih korisnika te konsolidira lokalna samouprava, ostvaren je nezapamćen rezultat u proteklih 15-ak godina - opća država je u suficitu od 35 milijuna kuna. I zbog toga Ribić tvrdi da država ima višak novca, koji naravno treba sada potrošiti na horde politički zaposlenih u javnom sektoru. Ne samo da treba potrošiti višak novca, nego treba ući u novi minus državnog proračuna i novo zaduživanje jer višak nije dovoljan za pokriti 15,2% posto povećanja plaća svih zaposlenika.

Ali kada g. Ribić kaže da država očigledno ima viška novca, to je isto kao da kažete da osoba s 5.000 kn neto mjesečne plaće, koja duguje 48.000 kn, ima višak novca jer nije potrošila baš cijelu plaću jedan mjesec, nego joj je ostalo par kuna viška. To je logika Vilima Ribića, parazitska logika čovjeka koji vlada sindikalnim životom u RH.

Ribić je i ove godine izabran jednoglasnom podrškom od 49 glasova na sjednici Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Radnici u javnom sektoru ionako imaju u prosjeku 20% veću plaću od radnika u privatnom sektoru,  na poslovima iste stručne spreme i složenosti. A državni proračun pune radnici u privatnom sektoru plaćajući velike porezne namete, privatne kompanije koje plaćaju skoro 600 poreza i parafiskalnih nameta. Kriza je pogodila radnike u privatnom sektoru koji su ostajali bez posla dok se istovremeno broj zaposlenih u javnom sektoru povećavao.

Imaju li oni sada moralno pravo tražiti 15,2% veću plaću ako tu krizu nisu osjetili na svojim leđima niti je Hrvatska iz krize izašla zbog njih, već usprkos njima? Radnici u privatnom sektoru su propatili najviše za vrijeme krize, i to zbog nesposobnosti države da sprovede reforme koje bi zemlju izvukle iz krize, a cijelo to vrijeme su radnici u javnom sektoru bili zaštićeni kao lički medvjed. Sada, kad je privatni sektor unatoč katastrofalnim ekonomskim politikama države i dodatnim bujanju javnog sektora izvukao državu iz krize i proračun iz minusa, sada bi sindikati sav taj trud htjeli sebi prigrabiti? Odakle im pravo?