Moj jučerašnji tekst prenio je jedan od čitanijih portala - Index.hr pa sam malo čitao komentare uglavnom lažnih profila što očito dokone dane u nekoj uhljebničkoj instituciji provode drljajući svoje umotvorine po portalima. Odgovorio bih, ne stručno, nego onako ulično, iskustveno, na te nebulozne tvrdnje.

Ako želite stručna objašnjenja zašto je minimalac loš za ekonomiju, pročitajte ovdje, ovdje i ovdje.

Fascinantno je kako svi ti ljudi zapravo nehotice, jer su prebedasti da shvate uzroke i posljedice, cementiraju sadašnje stanje kojime su sudeći po komentarima drugih članaka, izuzetno nezadovoljni. Oni štite lopove, loše političare, kriminalne poslodavce i izrabljivače. Pomažu im argumentima, zalaganjem za postojeće politike i štićenjem sustava koji je ovu naciju koštao budućnosti. Rezultat svakih izbora to uostalom najbolje potvrđuje.

Najčešća umotvorina komentatora bila je u stilu: „Ako ne možeš skupit za bolju plaću, nemoj niti ići u poduzetništvo“. Dakle, ukratko, oni smatraju da je u Hrvatskoj previše poduzetnika pa bi taj broj dodatno smanjili i onemogućili da u budućnosti oni ili njihova djeca probaju biti produktivni članovi društva. Pretpostavljam da su jedni od onih što u anketama odgovaraju da bi željeli posao u državnoj ili javnoj službi, dakle spadaju u većinski mentalitet nacije. Naravno, to je njihovo pravo, kao što je i na Titaniku glazba imala pravo svirati do potonuća. Međutim, pokušajmo se držati fakata.

Država uvijek može raznim načinima povisiti ljestvicu te iz poduzetništva istisnuti što više ljudi. Naša to čini vrlo uspješno. Sportskim rječnikom, kod nas je ljestvica na razini Blanke Vlašić. Interes razumne države i društva je da se ona snizi. U nekim zemljama je na razini prosječne juniorske skakačice, a u nekim zemljama poput zle, neoliberalne Amerike, jako je niska. Recimo da bi je mogla preskočiti i neka plus size manekenka i to nakon što je strusila pet piva.

Iako zalaganjem za viši minimalac raja misli da sebi radi uslugu, to nije tako. Na taj način uslugu rade samo državi, korporacijama i to našistima posebno mrskim – stranim korporacijama. Upravo njima odgovara da u Hrvatskoj ima što manje uspješnih domaćih tvrtki, a kako bi pokorili naše tržište, u stanju su izdržati i cijelo desetljeće poslovanja u minusu, jer lova stiže izvana.

Onda su mnogi rekli: „Neka taj poduzetnik proba radit za minimalac“. Iako sam u tekstu napisao da sam radio za minimalac, njima je to nekako promaklo. U tome i je poanta, da nitko ne želi raditi za minimalac. Svi, i to je sasvim prirodno, želimo raditi za što više novca. Međutim, ne shvaćam kako oni to misle postići. Time što ćemo imati manje poslodavaca, dizanjem ljestivce? Upravo slabo tržište rada omogućava škrtim i sebičnim poslodavcima da svoje radnike plaćaju slabo.

Turizam je najbolji primjer. Donedavno smo imali slabo tržište rada i mnogo radne snage. Pa su kuhari radili za 5000 kuna, a svi ostali za minimalac. Ipak, kroz godine je tržište bivalo sve jače, otvarali su se novi kapaciteti, i gle čuda, sada su financijski uvjeti za radnike puno bolji. Ne zato što je to propisala država, nego zato što ih je stvorilo tržište.

Zatim set posebno glupih argumenata o našem izrabljivanom radništvu, neoliberalnim poduzetnicima što voze Ferrarije, ekstraprofitima kojima kupuje viletine i slično. Prvo, Hrvati i formalno i neformalno, rade manje od velike većine drugih europskih nacija. Naš radni dan traje sedam i pol sati, ne 8 kao u gotovo svih drugih.

Svaki dan vaš hrvatski poslodavac „izrabljuje“ vas pola sata manje nego neki Dietrich, Zbigniew ili John. A manijake kod kojih radite 14 sati i plaćaju vas siću najbolje će zamijeniti bolji ako dopustimo liberalizaciju tržišta (vidi gornje paragrafe), ne tako da država donese 23 nova zakona i poveća minimalac, jer to politički ušemljeni poslodavci opet neće morat poštivati, a svi ostali hoće (vidi Agrokor u posljednjih 25 godina).

Ferrarije i viletine uglavnom posjeduje crony kapitalistička klika, no, čak i paušalno poznavanje termina dovoljno je da shvatite da ta vrsta kapitalizma nema veze s liberalizmom, a ima veze s državom, istom onom kojoj bi gospoda dala da nam propisuje veličinu plaće i naravno, koliko centimetara radni stol smije biti od koša za smeće.

I za kraj, kaže čovjek, „Ne smiješ izrabljivati radnike nerealno malim primanjima jer će ti dobri ljudi otići.“ No shit, Sherlock?! Ali propast je opcija koju neki poslodavci zaslužuju, zašto ih vi u tome želite spriječiti?