Posjetila sam okolicu grada Paderborna u njemačkoj regiji Sjeverna Vestfalija. Posebnu pažnju privuklo mi je lijepo mjestašce Augustdorf, to vam je kao nekakav njemački Čepin; Čepin kakav bih ja voljela da jest.

Augustdorf je slikovit gradić, divnih kuća, čiji su nogostupi napravljeni od betonskih ploča, s biciklističkom stazom, razvučen posred polja kukuruza i žita. Šećući ovim idiličnim gradićem ne možete ne zamijetiti živahnost malog poduzetništva. Svaka treća-četvrta kuća ima neki lokal ili je pred njom parkiran brandirani automobil malog poduzetnika, nerijetko nazvan imenom svojeg vlasnika. Augustdorf je živi izlog malog poduzetnišva, obiteljskog, zdravog, onog koje bismo mi, da smo normalni, morali zazivati kao beduini kišu. Okrenuti nebo i zemlju dok po svim Čepinima Hrvatske svaka treba kuća četvrta kuća nije dom nekog malog poduzetničkog pothvata.

Augustdorfski maleri, logopedi, staretinari, prodavači kućanskih potrepština, polagači laminata, terapeuti za jezik, za kralježnicu, slastičari, kuhari, floristi, niz šivaćih radnji i malih butika pokazuje jedan sasvim drugi svijet. Drugi u odnosu na prazne lokale na ulicama hrvatskih gradova, gradića i sela.





Lica ljudi su vedra i opuštana, zabavljena poslom, dokolicom, druženjem. Zadovoljni su. Vidiš to na slovima reklame na autu, po igrivoj dekoraciji u izlogu dućana, ulickanoj okućnici. Na načinu kako te pozdravljaju. Na autu koji voze. Na "problemima" o kojim pričaju.

- Ovaj kraj živi od poljoprivrede? – pitala sam svoje domaćine. Sa svih strana ceste su uredna polja žita i kukuruza.
- Ne, to je samo da zemlja ne stoji. Mi se bavimo industrijom. Znaš, Njemačka je najbolja država za izvor i proizvodnju – red informacije, red nacionalnog ponosa.
- Da, da, znam da je Njemačka jaka industrijska zemlja. A što proizvodite ovdje?
- Hmmm....pa...sve...Svaka tvornica nešto drugo – zbunjen je moj domaćin mojim nečuvenim pitanjem. – Pa proizvode...Mi proizvodimo vijke za industriju...Ali, imamo problem. Kad dođu loši šefovi u tvornice, odu im ljudi koji rade 10-15 godina, koji znaju. Jer neće si to dozvoliti. Odu drugdje. Onda tvornica propadne. Jer dođu novi ljudi. Oni ti ne znaju raditi. Ne može tvornica tako. Moraš zadržati ljude. Tužno je to. Tužno je kad propadnu tvornice. Ponekad propadnu tvornice zbog toga.





Gledam kroz prozor u ono žito i kukuruz i nekako sam kondicionirana da u ovom trenu krene kukanje pa napeto čekam tsunami žalopojki. O poteškoćama izvoza, o muci i tlaci, otkazima, nemanjima...Ali, ništa. Redaju se žitna polja, a moji su domaćini rekli što imaju: Tvornice rade dok ne dođe loš šef, onda dobri ljudi odu u druge tvornice, koje onda bolje rade. Oni to zovu – problemom. Smješkam se sebi u brk. Doista volim tu njemačku i švicarsku brutalnu doslovnost. Nema sad tu neke sage koju Le Carre ne bi pokopčao – tko je kupio tvornicu, u sprezi s kim, uzeo kakav kredit, pisao lažne ugovore, pa sindikati, pa medijska drama na naslovnicama. Ne. Ljudi rade. Kad dobro rade bolje im ide, i tu onda ide točka razgovoru, jer fakat, dalje od toga nema. Barem u Njemačkoj. Dobro radiš pa ti dobro ide. Heureka!

U živahnom industrijskom okruženju jedni odu, drugi dođu. Nema ideje da je propast jedne tvornice, jer je došao loš šef, kraj svijeta i ekonomije te da se tvornicu u kukuruzištu posred Sjeverne Vestfalije mora držati na životu vječitim subvencijama uza sve prateće probleme. No, ono što je dirljivo je stav. Ljudi nisu presretni da je nečija tvornica ciknula, nisu jalni. Nego – tužno je to. Valjalo bi da šefovi bolje znaju upravljati ljudima...Ljudima je žao tvornica. Ne "zaposlenja", jer toga ima i bit će dok ima poduzetništva. Žao im je kad propadne živo tkivo koje zaposlenje kreira...Razumijete nijansu?

U supersnažnom i dinamičnom tržištu koje je stvorio moderni svijet sljedeći logičan korak je razvoj ljudskih potencijala, da sustigne ogromna tehnološka postignuća. To je, prema meni, temeljni zadatak humanistike danas. Kako popratiti spoznajnim okvirom, ali i konkretnim konceptima obrazovanja novonastalo društvo obilja i pronaći bolji način da se živi, druži, kreira zajednica, razumiju vrednote...i da se radi.





Njemačka, njezini zadovoljni ljudi, barem ovi iz industrijske nedođiije, daleko od Berlina, Muenchena, izbjegličkih kriza i stresa metropole, meni su slika jedne rečenice koju citiram iz jedne diskusije na Facebooku (uz pozdrav autorici) – „poticanje poduzetništva njim samim“.

Jer je lijepo i lako biti poduzetnik u Njemačkoj pa je poduzetništvo nagrada samome sebi, zato ga ima, zato se razvija, raste i nosi rezultate. Jasno vam je koliko je bizarna ideja da će neke vanjske stvari, sporadično financiranje, povratno ili nepovratno, paketi mjera, superkomplicirani propisi koji kao pomažu, a u stvari gnjave - poticati poduzetništvo u nemogućim i neprijateljskim okvirima? Neće. Jedini način poticanja poduzetništva je – samim sobom.

Nije u ljudskoj prirodi da ide uz struju, uz brdo, da bude Sizif. Stoga dok okruženje ne bude ovakvo, kao u ovoj njemačkoj nedođiji, Čepin neće vrvjeti dućanima, lokalima, kreativnim idejama, veselim floristima, inovatorima...i tvornicama koje proizvode – „sve“... i mogu zadržati svoje radnike samo ako se radnicima dovoljno sviđaju šefovi. Zadatak države je napraviti da je poduzetništvo vrhunsko korisničko iskustvo, tako to treba postaviti. A najbolje korisničko iskustvo za kreativce, poduzetnike i inovatore je da ih pustiš na miru da misle, rade i prodaju, uz minimalne i dobro osmišljene zakone koje će jednom naučiti, implementirati i provoditi ih automatski, kao što voziš ili pereš zube.



Nakon poučnog razgovora o industriji regije, odlučila sam se prošetati ulicama Augustdorfa i nisam se mogla načisto nadiviti činjenici da su nogostupi popločeni betonskim kockama u svim ulicama, u tom nekom njemačkom Čepinu. U odnosu na naše gradiće i gradove i kaos lokalne uprave, meni je ovo izgledalo kao set hollywoodskog filma. Ako čujete da je netko u Augsdorfu čučao i snimao nogostupe iz svih mogućih kuteva i perspektiva, ta čudakinja sam bila ja. Da sam srela nekoga iz lokalne uprave koji se bavi tim cestama i nogostupima, rasplakala bih se i grlila čovjeka kao žrtva potresa koja je konačno na sigurnom. Uživala sam u totalnoj ljepoti kuća i okućnica i u živahnoj poduzetničkoj sceni, profinjenom ukusu lokalnih prodavača kućnih dekoracija.

U jednom "cvijeće & sve lijepo & starine" upustila sam se u razgovor s vlasnicom. Pohvalila mi se gdje je sve išla na tečajeve umjetničkog slaganja cvijeća, a zatim mi pokazala filcanu lutkicu na kojoj radi.

- Koliko vam je ta lutkica? Kupila bih je kćeri.
- To je tri sata posla, to je barem 90 eura za rad...
Smije se, ponosna na svoj rad. Stvarno joj je lijepa lutkica. Mekana. Duhovita.
- I još materijal, nekih 120 eura, vjerujem. Ne znam dok ne završim. Dođite sutra – puna je vjere u kupovnu moć svojih kupaca. Novac ovdje nije pitanje.

Zaključujem da formira cijenu kad vidi što je utrošila, koliko sati je radila. Lutkicu pravi u dućanu dok čeka kupce da dođu. Ne vidim tu mjesta za unaprijed definirane cijene fiskalne blagajne, ne vidim proizvodne propozicije minimalnih tehničkih uvjeta. Žena jednostavno pravi lutkice, prodaje ih za 120 eura i sretna je jer radi što voli, a pri tome pitanje egzistencije, naplate ili „ima li posla“ živi 1200 km daleko od nje. Popričamo o Hrvatskoj, zatim tražim dozvolu da fotografiram njezin lokal. Oduševljena je. Uživa pokazivati mi različite stvari koje je napravila. Ugodno se osjećam. Mislim da ljudi zaslužuju ovakav život čak i ako su Hrvati. Voljela bih ovakav život svim svojim prijateljima kreativcima. Osjećam blagi osjećaj bola u pleksusu misleći na njih.

U Čepinu njemačkom jedna vedra floristica iz montažnog kioska vozi sasvim solidnog BMW-a od prodaje starina, cvijeća i filcanih lutkica. Iako, kaže ona meni, ne bez ponosa, kako njeguje posve drugačiji stil od većine. Očito većine florista u ovoj Nedođiji. Zamislite! Ovdje ima mjesta za više od jedne "ćaknute" kreativne floristice!

Poduzetništvo i sloboda istoga izvor su blagostanja, kreativnosti, slobode i životne radosti. Nikoga vi ne možete „potaknuti“ da bude poduzetnik, ali ga možete spriječiti, samljeti i izbaciti iz igre nakaradnim birokratiziranjem prirodne ljudske potrebe da stvara.

A sada, kutak za radnički trenutak. Ako naša floristica svoju lutkicu, svega jednu lutkicu, proda za 120 eura, mislite li da će prihvatiti „jer mora“ slabo plaćen i težak posao u nekom supermarketu za 400 eura? Naravno da ne. Jer može birati. Uz slobodu poduzetništva, kada je ono „poticano samim sobom“ mnogi bi se „mali ljudi“ bavili onime što znaju, uz otvoreno tržište, tržišnu šansu, i mnoga bi maslina i šljiva bile obrane, prerađene i prodane po cijeni koja je realna cijena za rad. Našlo bi se onda i mjesta za kakvog lokalnog slikara da pravi etikete i letke za kupce, a vrlo skoro, kad namire egzistencijalne potrebe, ljudima postane dosadno pa bi i kod nas svatko, pa čak i učitelj kineskih metoda slikanja, poput onih u Augustdorfu, našao svoje mjesto pod suncem. Društvo obilja traži duhovnu hranu i poput rastućeg djeteta traži još dobih sadržaja, cijeni talente, plaća svoje pjesnike, svoje slikare, svoje učitelje. Pa tako mali Augustdorf ima svoje kazalište, ima tri crkve različitih vjeroispovjesti, muzej i Pučko učilište sa nama nepojmljivom količinom edukacija iz svega i svačega.

Tržišna sloboda je preduvjet svih sloboda. Da, recimo, budeš ta floristica i radiš tu lutkicu, rasterećena nevjerovatno kompliciranih zakona i propozicija koji će ti lutkicu sasjeći na komadiće, a zatim njezinu prodaju učiniti nemogućom.

Izvor stvaranja je životna radost, izvor životne radosti obilje, a izvor obilja – slobodno tržište u kojem najkraćim mogućim putem možete svijetu plasirati svoj rad. Na taj način zajednica jača, raste i idealno je mjesto za nas obične ljude koji samo želimo raditi to što volimo i za to biti dostojno plaćeni. Kad si u Sjevernoj Vestfaliji, sve to izgleda tako neopisivo jednostavno.