Propisi koji reguliraju ponašanje pojedinca prema samom sebi, svome tijelu i zdravlju nisu ni na koji način sukladni s funkcioniranjem društva koje želi biti slobodno. Međutim, političko-birokratska mašinerija (a mi ih imamo dvije - jednu nacionalnu u Zagrebu i jednu nadnacionalnu, onu u Bruxellesu) teži tome da se širi, a to može samo na način da donosi nove propise i regulacije. Pa za to traže razloge u vremenu, zdravlju, sigurnosnom stanju i sličnim stvarima na kojima će uz dobru medijsku kampanju zaraditi potporu većeg dijela naroda za svoje perverzije.

Jedna od tih perverzija je institucionalna i sve represivnija borba protiv pušenja. Onaj tko vjeruje da se nenasilne navike ljudi mogu promijeniti brutalnom silom, restrikcijama i zabranama, vjerojatno je prespavao zadnjih stotinjak godina borbe svih svjetskih država protiv droge. Borba protiv pušenja ima perfidnije načine, ali svi se oni, kad se stvar oguli do srži, svode na puku diskriminaciju. Pa se tako besramno diskriminira dio populacije nabijajući mu veće poreze i trošarine, pa im se nameće da na proizvodima koje kupuju stoje odvratne slike, pa se u ime te borbe država upliće u poslovne odnose između pojedinaca i u privatnu imovinu određujući nam što u svome radnom prostoru smijemo raditi, a što ne. Pušenje je već zabranjeno u svim javnim zatvorenim prostorima, a sve su glasniji oni koji traže i zabranu na otvorenom.

Jedan od najčešćih argumenata koji koriste zagovornici diskriminacije je onaj o pasivnom pušenju. "Imam pravo biti slobodan od dima". Apsolutno točno, međutim nitko tebe ne tjera da stojiš do osobe koja puši cigaretu. Uvijek se možeš maknuti, proći, otići negdje drugdje. Na svom, privatnom prostoru čovjek može donijeti pravila kakva želi, pa tako može i zabraniti pušenje. No, na tuđem posjedu se moraš prilagoditi pravilima vlasnika ili možeš izabrati da ga napustiš. Na javnom mjestu, ako je riječ o državnim uredima, školama, bolnicama i drugim javnim ustanovama - naravno da država ima pravo i treba zabraniti pušenje. Ali na javnom otvorenom prostoru to se ne bi smjelo zabranjivati iz jednostavnog razloga što se svaka osoba na otvorenom lako može udaljiti od mjesta na kojem se puši i nitko nije prisiljen biti baš pokraj pušača. Tako da imamo potpunu slobodu izbora.

Država je prisilila ugostitelje da zabrane pušenje u svojim lokalima ili uvedu posebnu ventilaciju koja bi odmah "pročišćavala" prostor od dima. To nema previše smisla i samo je napravljeno da bi inspekcije mogle više kažnjavati. Ugostitelj ima pravo odlučiti kakav lokal želi voditi i sva pravila u njemu. Bitno je samo da bude naznačeno je li pušenje dozvoljeno ili zabranjeno, tako da gosti znaju izabrati prema svojim preferencijama. U poslovnim uredima i radnim pogonima država je napravila još goru stvar zabranivši pušenje. To je direktno uplitanje u rad privatnog sektora u kojem bi poduzetnik trebao imati pravo sam upravljati svojom firmom. Radnik bi opet imao izbora - ako mu se ne sviđa poslodavac i uvjeti rada, uvijek može potražiti drugi posao. Ovako se država nametnula njihovom međusobnom dogovoru. Situacije su apsurdne. Ja sam tako morao izlaziti iz vlastitog ureda, iako sam bio u njemu sam i nisam dimom mogao ugroziti nikoga osim sebe, van na snijeg da bih zapalio cigaretu. S time da oni žele zabraniti i vani! Nije meni problem bio stajati na hladnoći, da se razumijemo, nego je ponižavajuća sama spoznaja da zbog hira nekih birokrata moraš paziti što radiš sam sebi u vlastitom uredu.

Drugi najčešći argument zagovornika diskriminacije je javno zdravstvo. Pušači navodno češće oboljevaju nego nepušači pa bi trebali sudjelovati u financiranju HZZO-a većim iznosom. Taj argument mogu navoditi samo oni koji ne znaju kako naše zdravstvo funkcionira. Mi plaćamo udio od plaće, tako da iznos koji plaća onaj tko zarađuje 10.000 kn i onaj tko zarađuje 3.000 kuna nije ni približno isti. Već u startu ne plaćamo prema tome koliko njihove usluge koristimo niti koliko smo potencijalni korisnici, nego isključivo prema visini primanja. Naš zdravstveni sustav je u raspadajućem stanju i nema smisla prilagođavati i smišljati nove propise zbog njega. Nije problem u drogama niti u pušačima, problem je u zdravstvu i to treba jasno reći. Umjesto izmišljanja propisa zbog lošeg zdravstvenog sustava, trebalo bi zamijeniti loš zdravstveni sustav boljim. I ne treba tu nikakvu toplu vodu izmišljati, postoje već države koje imaju kvalitetno riješeno zdravstveno osiguranje.

Jučer se pojavio na društvenim mrežama video u kojem jedna anketirana gospođa iz BiH kaže: "molim vas da nam ne branite. Tko hoće pušit', neka puši...Ne radite to, doći će do fizičkog obračuna"...Ljudi su se masovno smijali jer, priznajmo, zvuči pomalo smiješno, ali žena je rekla istinu. Nijedna tako bezobrazna i represivna diskriminacija protiv određene skupine ljudi ne može završiti dobro.

Dakle, ne postoji argument koji bi čvrsto mogao obraniti zakonsku diskriminaciju pušača. Nemojte tražiti jeftine i neutemeljene izgovore da bi država diskriminirala vašeg susjeda. Danas su na udaru pušači, sutra će biti debeli, preksutra ćeš to biti ti. Citirat ću Ludwiga von Misesa (i dobro razmislite o ovom citatu jer je dublji nego što se možda čini): "Jednom kad država krene štititi pojedinca od njegove vlastite gluposti, ne može se više očekivati postizanje nikakvog ozbiljnog cilja".