Oporbene stranke Živi zid i Snaga predložile su Saboru donošenje zakona o posebnom porezu na imovinu kreditnih institucija. Novi porez bi, prema njihovu prijedlogu, uzimao 0,64 posto imovine banaka u Hrvatskoj. Branimir Bunjac, saborski zastupnik Živog zida tvrdi da bi to donijelo godišnje proračunu 2,5 milijarde kuna. Kao razlog naveo je alarmantne podatke o broju ljudi koji napuštaju Hrvatsku te primjere europskih država, poput Poljske, koje su uvele sličan zakon.

Njihov prijedlog podržao je i oporbeni Most. Zastupnik Miro Bulj je komentirao kako je riječ o "oporezivanju onih koji su isisali novac hrvatskih građana."

Populistička ideja koja bi pogodila građane, a ne banke

Uzeti bankama i preusmjeriti sredstva u demografsku obnovu? To zvuči zbilja sjajno, samo što u praksi nije provedivo, barem ne oporezivanjem. Zapravo je riječ o populističkom prijedlogu koji bi u praksi još više pogodio hrvatske građane, osobito one slabijeg ekonomskog stanja.

Kako ovaj porez može pogoditi hrvatske građane ako se odnosi na banke, pitate se? Jednostavno, banke imaju mnogo načina kako taj teret prebaciti na svoje klijente. Sigurno neće ostaviti cijene svojih usluga iste i reći: "OK, mi ćemo se odreći dijela svoje dobiti za dobrobit proračuna RH". Ne, učinit će ono što bi učinila svaka druga kompanija kad se povećava porezno opterećenje - prebacit će ga na svoje klijente.

Drugim riječima, banka može poskupjeti cijenu poslovnih transakcija što bi bio udar na poduzetništvo. Može poskupjeti naknadu za vođenje računa, može poskupjeti uvjete kreditiranja itd. Bilo koje od tih poskupljenja može izgledati neznatno kao što izgleda porez od 0,64 posto, ali za korisnike, kad se sve na kraju zbroji, oni će to itekako osjetiti. Ako je riječ o 2,5 milijardi kuna, to su dvije i pol milijarde više koje banke moraju namaknuti od svojih korisnika.

Dakle, banke ovaj porez ne bi ni osjetile. Osjetio bi ga državni proračun koji bi sigurno povećao prihode, ali opet na račun hrvatskih građana za koje bi to bio još jedan skriveni namet.

Kako je to objasnio ugledni ekonomist

Ovaj način prebacivanja poreznog tereta jako dobro je objasnio sveučilišni profesor Walter E. Williams na primjeru korporacija:

"Nacionalni politički prevaranti se tome protive i tvrde da bi korporacije trebale plaćati svoj 'pošteni dio'. Ono što je bitno - a to čak i lijevi ekonomisti razumiju, ali neće javno priznati - to je da korporacije ne plaćaju porez. Važno područje u ekonomiji zove se porezna incidencija. Ona tvrdi da subjekt za koji se naplaćuje porez ne mora nužno podnijeti puni teret. Neke od njih mogu se prebaciti na drugu stranu. Ako se porez naplaćuje za korporaciju, ona će imati jedan od četiri odgovora ili neku njihovu kombinaciju; povećat će cijenu svog proizvoda, smanjiti dividende, smanjiti plaće ili otpustiti radnike. U svakom slučaju, osoba od krvi i mesa nosi porezno opterećenje. Važno je napomenuti da su korporacije pravne fikcije i kao takve ne plaćaju poreze. Korporacije su samo porezni kolektori za vladu."

Sad u njegovoj izjavi riječ "korporacije" samo zamijenite riječju "banke" i to je to. Banka je pravna fikcija, porez uvijek plaćaju ljudi, a u ovom slučaju to bi bili klijenti banaka, odnosno svi mi jer svaka zaposlena osoba prema državnim propisima mora imati otvoren tekući račun u banci na koji prima plaću.

Bolje rješenje

Postoji, međutim, nešto što država može učiniti i tako pomoći većem broju ljudi. Umjesto predlaganja novih poreza, oporba bi trebala predložiti da se zakonom odobri radniku, koji izrazi takvu želju, da plaću prima na ruke. Jer ovako nas je država sve obvezala da poslujemo s bankom, čak i one koji to ne žele. Kad bi radnici mogli primati plaću na ruke, sigurno bi se našli mnogi koji bi tu mogućnost prihvatili te bi banke ostale bez dijela svojih klijenata. I to bi bilo sasvim fer i pošteno prema svima jer poslovanje na tržištu treba biti dobrovoljno, a ne zato što nas država prisiljava da s nekim poslujemo, u ovom slučaju s bankama.