Objavljeni su podaci IRS-a za 2016. godinu i pokazuje da se udio u prihodima najbogatijih 1% stanovništva smanjuje, ali ne i njihov udio u punjenju državnog proračuna.

Većina smatra da oni osobno plaćaju previše poreza, ali istodobno da bi "drugi" trebali plaćati više, posebno bogatiji. Zbog toga je relativno lako ljudima objasniti da bi trebalo smanjiti opće poreze koje plaćaju svi, no istodobno misle da se oporezivanje bogatijih od njih treba povećati. To je stvorilo društveno-politički narativ u kojem je veće oporezivanje bogatijih pogodna politička poruka za prikupljanje glasova.

Ista stvar se događa u političkom prostoru Hrvatske i drugih država. Tvrdnje da bogati plaćaju premalo poreza pa treba povećati poreze na bogate su jednostavan način mobilizacije birača pa je to ušlo u standardni folklor političkog populizma. Političari se pozivaju na nejednakost, mjerenu GINI indeksom, kao jedan od argumenata zašto bi trebalo uvesti veće poreze na bogate, a bez da većina onih koji upozoravaju na nejednakost razumije stvarnu problematiku problema koji nije baš tako jednostavan kao što oni misle. Tako se često može čuti da je nejednakost u Hrvatskoj prevelika, iako službeni podaci kao što je GINI indeks pokazuju da je trenutno nejednakost u Hrvatskoj manja nego u EU tj. Hrvatska ima manji problem nejednakosti od prosjeka EU koja je sama po sebi jedno od područja na svijetu gdje je nejednakost najmanja.

Nejednakost može biti problem i ograničavati dugoročno ekonomski rast, ali nije svaka nejednakost ista. Kao što je slučaj s ostalim kompleksnim pojavama, jako je velika razlika između pojavnih oblika i izvora nejednakosti među različitim državama. U principu nejednakost u Hrvatskoj nije ista kao nejednakost u SAD-u ili nejednakost u Nigeriji. Svaka od te tri države ima različitu institucionalnu podlogu nejednakosti stoga valja biti oprezan kada se uspoređuju. Iako je nejednakost prirodna pojava koja izvire iz samih bioloških temelja, u smislu da u današnje doba netko tko je nadaren za programiranje će vrlo vjerovano biti bogatiji od nekoga tko je nadaren za filozofiju zbog same prirode socio-ekonomskih potreba društva, potrebno je uspostaviti institucionalni i pravni okvir koji će dopuštati nejednakost na temelju sposobnosti i zasluga a ne na temelju korupcije, pljačke i pravne privilegiranosti.

Upravo zbog tih loših izvorišta nejednakosti, ona postaje veliki uteg gospodarskom i društvenom razvoju.

Iako je jasno da ekonomska nejednakost u nerazvijenim državama s lošim pravnim sustavom stvara brojne probleme, često se isto tvrdi i za razvijene zemlje poput SAD-a. Bilo bi iluzorno tvrditi da je baš svaki "bogataš" u SAD-u to postao na pravno ispravan i pošten način, ali s obzirom na kvalitetu institucija i pravnog sustava takvi slučajevi su iznimka a ne pravilo. Srećom, znamo tko plaća koliko poreza u SAD-u pa možemo vidjeti plaćaju li bogatiji veći dio poreznog tereta tj. da li bogati više uplaćuju u proračun i time snose veći teret održavanja državnih institucija.

IRS, institucija zadužena za prikupljanje poreza u SAD-u, objavila je podatke o poreznim prihodima za 2016. iz kojih se može lako vidjeti tko plaća koliko poreza. Podaci pokazuju da je oporezivanje u SAD-u iznimno progresivno, što znači da oni s većim primanjima plaćaju veće porezne stope, i još nekoliko zanimljivih činjenica koje bacaju novo svjetlo na tvrdnje o oporezivanju bogatih:

1) U 2016. godini 140,9 milijuna poreznih obveznika zabilježilo je priljev od 10,2 trilijuna dolara i platilo 1,4 trilijuna dolara poreza na dohodak fizičkih osoba.
2) Udio iskazanog dohotka koji je ostvario prvih 1 posto poreznih obveznika (1% najbogatijih) pao je na 19,7% u 2016. Njihov udio u federalnim porezima na dohodak fizičkih osoba pao je na 37,3%.
3) U 2016. godini 50 posto svih poreznih obveznika (bogatija polovina stanovništva) platilo je 97% prikupljenih sredstava od osobnog poreza na dohodak dok je preostalih 50% platilo preostalih 3%.
4) Gornjih 1% je platilo više poreza (37,3 %) od donjih 90 % (30,5 %).
5) Gornjih 1% je plaćalo porez na dohodak fizičkih osoba po efektivnoj stopi od 26,9%, više od sedam puta većoj stopi nego donjih 50% koji su plaćali po stopi od 3,7%.
6) Donjih 50% su imali 11,6% ukupnih prihoda, a platili 3% od svih poreznih prihoda. Gornjih 1% je imalo 19,7% svih prihoda, a platili su 37,3% svih poreznih prihoda države.

Unatoč tome što 1% najbogatijih uplaćuju u proračun veći udio nego što je njihov udio u ukupnom dohotku tj. uplaćuju 37,3 % poreza, a ostvaruju 19,7% dohotka, a donja polovica uplaćuju samo 3% poreznih prihoda, opet će biti onih koji će tvrditi da bogatije treba više oporezivati. I to je legitiman stav, ali bitno je znati o kojim razmjerima govorimo. Gornja polovica poreznih obveznika koji ostvaruju osobni prihod iznad medijanske sredine uplaćuje praktički sav porezni prihod federalnih vlasti (97%), a donja polovica (3%) praktički ne sudjeluje u financiranju federalne vlasti u SAD-u. Valja imati na umu da porez na dohodak nije jedini porez koji se plaća te da postoje brojni drugi porezi kao što je sales tax (američka verzija PDV-a), trošarine i porez na nekretnine, porez na dohodak ipak sudjeluje u poreznim prihodima federalne vlasti s 50% udjela.

Tijekom vremena se jako povećao udio poreznih prihoda za socijalna davanja i zdravstvo, tj. američku verziju tih poreza. Trošarine na gorivo, sales tax (PDV) i porez na nekretnine su prihod pojedinih saveznih država i lokalnih vlasti u SAD-u pa ne ulaze u ovaj izračun, ali su porezne stope za te poreze u SAD-u nekoliko puta niže nego u zemljama EU. Čak 5 saveznih država nema nikakav sales tax, a maksimalan iznos (kada se kombinira i državni i lokalni porez) je 10% u saveznoj državi Louisiana.

Oporezivanje je u SAD-u ustanovljeno na drugačijim temeljima nego u EU i samo ukupno opterećenje je puno manje. Među razvijenim državama zemlje EU jako iskaču po visini poreznog opterećenja. Glavna ekonomska tema u Japanu prije nekoliko mjeseci je bilo dizanje VAT-a (PDV) s 8 na 10 %. Istodobno je PDV u Hrvatskoj na razini od 25%, što je rekordno čak i za EU.

Svi imaju svoje mišljenje o tome koliko bi poreza trebali plaćati bogati, ali u toj javnoj debati je potrebno znati stvarne razmjere sadašnjeg oporezivanja. Jako puno političara skuplja jeftine političke poene na temelju stvaranja javnog prijezira prema bogatima koji plaćaju premalo poreza. Postavlja se pitanje koliko je to "premalo", čak i u jednom SAD-u koji se često proziva za pogodovanje bogatima i njihovo slabo oporezivanje, a istodobno 1% najbogatijih plaća više poreza od donjih 90%. O tom pitanju treba otvoreno i javno raspravljati, ali u tom procesu je bitno prozvati one koji s pozicije političkog, medijskog ili intelektualnog autoriteta pozivaju na linč bogatih bez da se prvo upoznaju s temom o kojoj govore.