Možemo naći mnogo boljih i korisnijih načina kako bi država mogla potrošiti taj novac, ali najkorisnije bi bilo da ga nije ni uzela.

Kada raspravljamo o saniranju Uljanika, treba se vratiti korijenu problema. U RH ima mnogo problema, no jedan od glavnih je ekonomska nepismenost stanovništva. Neki će se možda uvrijediti, no činjenica je da se u našim školama to uglavnom ne uči, osim ako netko nije upisao srednju ekonomsku ili kasnije fakultet takvog usmjerenja.

Kao rezultat toga dolazimo do situacije gdje se javljaju dva velika problema. Prvi je da ljudi nemaju osjećaj da središnja država troši njihov, tj. naš novac. A drugi je da većina stanovništva ne razmišlja o oportunitetnom trošku, tj. o trošku propuštene prilike.

Upravo iz navedenih razloga su nam se događale Petrokemije, Uljanici i slična "strateška" poduzeća u kojima godinama spaljujemo milijarde i milijarde kuna. I to u zemlji u kojoj infrastruktura za internetski promet nije strateška, a proizvodnja začina, cipela i umjetnih gnojiva je. Pa da malo pojasnimo zašto su ranije navedena dva problema bitna.

Problem gdje ljudi nemaju osjećaj da središnja država troši njihov novac rezultira lošim političkim odlukama jer ljudi koji odlučuju, tada znaju da ih birači neće kazniti ako njihov novac troše nesavjesno. U takvom okruženju je lakše prodati priču da se spasilo radna mjesta, nego provoditi druge mjere koje će dugoročno biti puno korisnije, ali ih je pritom teže objasniti ljudima.

To što su ta radna mjesta spasili samo privremeno i što su time uništili mnoga druga radna mjesta zbog prevelikih poreznih opterećenja koja su potrebna da se takve politike financiraju, većina ili ne razumije ili ih nije briga. A da su ljudi bolje ekonomski educirani, lakše bi shvatili benefite poreznih rasterećenja ili privatizacije poduzeća za koja je besmisleno da budu u državnom vlasništvu, u odnosu na spašavanja državnih, a sada očito i privatnih kompanija državnim novcem.

Drugi problem je onaj gdje većina ljudi očito ne uzima u obzir što se moglo učiniti za isti iznos. Zbog toga naziv trošak propuštene prilike. I sada za to imamo školski primjer: Uljanik. Naime, ovih dana se vrti iznos od 10,5 milijardi kuna koji je potreban za saniranje Uljanika kako bi ga itko htio kupiti i da se proizvodnja nastavi. Pazite, to je 10,5 MILIJARDI kuna! Ako do sada nismo kao država nikad razmislili što se za neki iznos može napraviti bolje i drugačije, rekao bih da je ovako vrtoglavo visok iznos krajnje vrijeme za to.

U ovoj situaciji se može uspoređivati bezbroj različitih alternativa što se sve može napraviti s 10,5 milijardi kuna. No, za početak bi ljudi trebali shvatiti da čim taj zahtjev nije glatko odbijen od strane Vlade RH, očito je da se prostor za osiguravanje takvog iznosa može naći u našem proračunu. Odjednom ona fraza da je većina proračuna zadana i da nema puno manevarskog prostora više ne vrijedi!

U tom svjetlu, s obzirom da sam iz Svete Nedelje, grada u kojem je sjedište poduzeća Rimac automobili, postavio bih pitanje zašto Uljaniku dati 10,5 milijardi kuna, a Rimac automobilima ne? Ili možda poduzeću Gideon Brothers? Ipak su ta poduzeća globalni lideri u tehnologiji, za razliku od Uljanika, i sigurno bi toliki novac iskoristili puno bolje. Da bude jasno, nisam ni za kakvo subvencioniranje, ali ako se već razmišlja o tome da se privatnom poduzeću daju milijarde kuna, nije li legitimno pitanje može li se naći i bolje poduzeće od Uljanika?

A sada dolazimo do onoga što bih, recimo, ja napravio s 10,5 milijardi kuna poreznih obveznika. Ne bih ih im ni uzeo. Naime, već je prošlo neko vrijeme otkad je Ivica Brkljača napisao članak o smanjenju troška rada za poduzeća kroz smanjenje poreza na dohodak. U tom članku navodi podatak Ministarstva financija prema kojem je konsolidirana država u 2017. godini prikupila blizu 12 milijardi kuna od poreza na dohodak. Uzevši u obzir da je nakon toga provedeno rasterećenje poreza na dohodak, za očekivati je da će ove godine prihodi od poreza na dohodak biti niži i približiti se vrijednosti od 10,5 milijardi kuna.

Dakle, Vlada RH trenutno razmišlja o tome da ekvivalent cijelog iznosa poreza na dohodak koji će stanovnici RH uplatiti ove godine u proračun potroši na sanaciju Uljanika. Namjerno kažem "potroši" jer to ulaganje nije.

I zato je moj prijedlog da, ako se može naći prostora u proračunu za sanaciju Uljanika, može se naći i za potpuno ukidanje poreza na dohodak. Time bi Hrvatska postala privlačnija za nove investicije čime bi se dignula produktivnost, a s vremenom kroz rast BDP-a bi se nadomjestio privremeni gubitak poreznih prihoda zbog ukidanja poreza na dohodak. Dakle, win-win situacija. Za nekoliko godina bismo imali i manje poreze i više novca u proračunu za financiranje, nadam se, smislenih projekata.